Publike je, naime, i tek kako moguće razmatrati i na ekonomskoj razini problema (čime se bave ekonomija, marketing, kulturni menadžment), društvenoj (čime se bave kulturalni studiji, sociologija, socijalna antropologija), zatim kognitivnoj (u okviru psihologije, neurologije, psihijatrije) na diskurzivnoj razini (što uglavnom čine kulturne politike), potom, svakako i na performativnoj razini (što čine teroije izvedbe I nužno ulaze u prostor kulturalnih studija svugdje gdje se otvara pitanje različitih identiteta), pa na estetičkoj razini (pri čemu se publike promatraju i kao (su) kreatrori djela), nadalje se publikama u procesu razmjene informacija bave i komunikologija, i strukturalizam i poststrukturalizam, ali i teorija informacija, semiotika i semiologija, bez razmatranja publika ne bi mogla postojati suvremena medijska istraživanja, dok publike kao tvorce slike promatranoga djela raščlanjuju konstrukcionizam i konstruktivizam I svakao bi se ovdje moglo još nabrajati.