Kao kapelan u Oriovcu godine 1790. Kulundžić je pripadao veličkom samostanu, a godine 1794. kao kapelan u Oriovcu već pripada cerničkom samostanu (I, 323).

Manuduktor mu je bio pater Adam Kulundžić, đakon bivši konzultor provincije pater Bernardo Makay, subđakon pater vikar Adam Horvath, tamjan su nosili patri Kalisto Sertić i Stjepan Ninković, svijeće braća Vinko Platzregen i Terencijan...

Za gotovo neizbrojivo mnoštvo tih prijelaza jednog vremena i prostora u drugo vrijeme i prostor Kulundžić se služi trikom nestajanja struje ili slučajnog gašenja lampe od osobe u akciji, tako da sljedeća scena, ili vraćanje na ranije vrijeme, počinje redovito iz mraka koji osvjetljava dolazak struja ili tako da ugašenu lampu vrati u osvjetljivačku funkciju ona osobe koja preuzima akciju.

Magjer, Dora Pfanova, Josip Kulundžić; u Županji Ferdo Juzbašić i Ivo Balentović.

Opet se sve zaboravilo i lipa Marković Kulundžić, kao da se stidjela igrati lažnu ulogu: nestala je.

Sad nam trenutak valja zastati barem na onim Pirandellovim polazištima i njegovim dramaturškim konsekvencijama o koje se Kulundžić odupirao dok je gradio svoju dramsku radnju s namjerom da, suprotno od Pirandella, iskaže izglednost dohvaćanja apsolutne istine o onome što je tematizirao u svom komadu Ä ovjek je dobar.

Pirandello se, dakle, uporno bavi, kao i Kulundžić, pitanjem istine umjetnosti ⠀ doduše s drugim odgovorom na to pitanje od Kulundžića.

Izlagači su Ksenija Toth, Ferdo Kovač, Damir Hrg, Leon Hrg, Josip Judi i Branka Kulundžić.

Zanimljivo će biti u Dječjem kutku gdje autorica Branka Kulundžić izlaže maštovite razigrane kuhače.

Stoga tek citira ono što je sam autor Kulundžić kazao o onome što je u tom razgovoru Âťiskrslo u ⠀ prvi plan⠀ ÂŤ:

Stojeći pred (svojim starim) problemom kako da svoju ideju s unaprijed utvrđenim ishodom pretoči u dramsku radnju, Kulundžić ponovo poseže za Pirandellovom dramaturškom tehnikom, baš onom koju je još 1928. u članku Protiv Pirandella nastojao prikazati kao spekulaciju kojom se njen autor služi da napravi dramski zornim svoje (filozofsko) zalaganje za ideju o relativnosti istine i nemogućnost njene spoznaje.

U potrazi za formom, koja bi trebala iskazati ideju suprotnu od Pirandellove, Kulundžić već na samom početku, kao što smo već kazali, na tragu Pirandella, preuzima situaciju kazalištarnosti kazališta.

Kulundžić, dakle, početnu poziciju kazalištarnosti pozornice (znači forme koja sama sobom zbivanje na pozornici nudi kao nestvarnost) naglo i antipirandellovski premeće u stvarnost, u zbiljnost događanja.

U razdoblju Benešićeve intendanture stvarale su na našoj sceni sve važne ličnosti tog avangardnog stila - Krleža, Ljubo Babić, Strozzi, Gavella, Josip Kulundžić, Kalman Mesarić i Ahmed Muradbegović - kao dramatičari, redatelji, autori programatskih tekstova ili pokretači.

Josip Kulundžić, vojvođanski Hrvat, predstavnik avangardnih strujanja u književnosti 20 - ih i 30 - ih godina.

Kulundžić je bio i jedan od začetnika SF-a na ovim prostorima (roman Lunar, Beograd 1921.)

Raduju i dvije medalje u kategoriji KICK i to Jakov Kulundžić i Nikol Čurčić koji su osvojili brončane medalje.

1911. - U Osijeku se rodio Zvonimir Kulundžić, hrvatski publicist, bibliolog i povjesničar. 1932. - Rodila se Dian Fossey, američka znanstvenica koja je 18 godina radila na proučavanju gorila u Ruandi i DR Kongo. 1969. - Jan Palach je sam sebe zapalio usred Praga, nakon invazije pet zemalja Varšavskoga pakta na Čehoslovačku i tako postao simbolom suvremene borbe Čeha i Slovaka za slobodu. 2003. - Posljednje polijetanje Space Shuttlea Columbia.

ORJUNAŠI = Organizacija jugoslavenskih nacionalista, preteče europskih terorista i fašista koji su u ime velikosrpskoga kralja Aleksandra, kao fašističke kabadahije i profesionalni policijski agenti provokatori, provocirali razne ekscesne situacije, uključujući i naručene i dobro plaćene atentate na hrvatske domoljube (Zvonimir Kulundžić).

Kulundžić je dramsko pismo, odnosno pozornicu, poimao tek kao prostor svojih ideja.

Matetić s marksističke pozicije osporava Kulundžićevo ÂťnehistorijskoÂŤ promišljanje na tragu ÂťKantovog imanentnog ⠀ moralnog zakona u nama⠀ ÂŤ pa vjeru u čovjekovu dobrotu Âťusprkos svega zla koje čovjek nosi u sebiÂŤ, a kojom Kulundžić poručuje da Âťčovječanstvo ima nekih šansa za budućnostÂŤ, osporava formulom historijskog materijalizma ovako:

Jedan autor je ipak ÂťsmionoÂŤ, kako je to sam Kulundžić kazao, 29 Âťpokušao pronaći imanentno dobro u tom liku... ÂŤ A to ÂťdobroÂŤ je, dakako, bilo protivno službenoj istini.

Sad nam je već jasno: Kulundžić piše svoju ideju.

Radovi na crkvi trajali su od 13. kolovoza do 3. listopada. Ninković i Kulundžić voli sam sebe hvaliti: kaže da župljani tog gvardijana neće nikada zaboraviti.

S tom nakanom se Kulundžić i uputio, da parafraziramo Pirandella, u traženje dramske forme za svoju ideju.

Josip Kulundžić (Zemun 1899. ⠀ Beograd 1970) je hrvatski, ali i srpski pisac.

Kulundžić je dramsku radnju svoje drame gradio iz svoje ideje umjesto da dopusti samoj dramskoj radnji da iskaže, da ona iskaže, svoju ideju.

Polemički žar kojim je Kulundžić Pirandellovu relativizmu suprotstavljao nasilne izvode svoje ideje kao dramske istine, pa time i kao apsolutne istine, odnemogao je Kulundžiću da poduči sebe⠀ dramatičara upravo onim što je sam Pirandello napisao o problemu dramske tvorbe u svom komadu Šest osoba traže autora.

Kad je Josip Kulundžić pisao dramu Ä ovjek je dobar, očigledno nije bio zaokupljen marksističkom sociološkim tumačenjima svekolikih društvenih i klasnih polarizacija, a ni aktualnim estetskim naputcima Todora Pavlova o umjetničkom pristupu Âťobjektivnoj stvarnostiÂŤ i Âťideološkoj zadaći umjetnosti ÂŤ.

1911. rođen je Zvonimir Kulundžić, hrvatski publicist i povjesničar.