Kada te nakljukaju kemoterapijama od kojih i utrobu bljuješ i od koje ti se ne vrti samo svijet već se i sam u sebi okrećeš, kada za tu kemoterapiju koja ti ne pomogne i za slijedeće za koje ne znaš da li će ti pomoći, prodaš i stan i firmu i pošalješ ženu i djecu od tri i jedne godine u podstanare, kada čuješ da ti nitko od srodnika nije kompatibilni davalac srži a to ti je jedina kakva takva opcija, kada tvoje djete od tri godine bacajući novčić u fontanu, umjesto lego kocaka koje si mu netom obećao, poželi da ti ozdraviš, kada ti se ono jedino smije jer mu sjećanje seže samo toliko da misli da si oduvijek bio tako zelen i opale kose, tako upalih obraza i pogleda u nigdje, kada zbog toga i tvoja majka pogled u stranu skreće jer te ne može takvoga gledati, kada zbog svega toga tri godine života nemaš u biografiji i kada na kraju ipak istraješ i izvučeš se, i još jednom kreneš, sasvim sam, od nule, tada život postaje sjajna rabota u kojoj problemi postoje samo zato da bi imali što riješavati... i ni zbog čega drugog.