On je tako veličanstven, taman i ima na milijune žilica svugdje po zidovima... caruje u svom tamnom carstvu i skriva sve što se skriti može... Uopće ne znam kako sam dospjela ovdje... moj Prijatelj me posjetio iznenada... došao je u rasparanom, dugom sivom ogrtaču, raščupane kose, kao da se upravo vratio iz neke oluje, sa zaleđenim iglicama na vrhovima svojih, ionako sijedih, kovrča... nosio je zelenkastu bočicu koja mu se žarila u ispucalim, velikim šakama i mirnim glasom rekao da sam predugo ljenčarila i da moram vratiti i nadoknaditi svijetu izgubljeno.. ispričao je priču o djevojci koja treba moju pomoć.. izgubila je sve što je ikada imala, sve do čega joj je ikada bilo stalo-ljubav, onu pravu, iskonsku ljubav koju su joj uspjeli oteti i ubiti... više nije mogla, onako osakaćena i sama, dalje, padala je u ponor dok nije dokučila dno, dok nije nestala i nikada je više nisu vratili... odlučih ga saslušati jer On je bio jedina osoba koju sam cijenila, koju sam slijedila i koja mi je X puta pomogla u životu.. spasila ga kada je bilo najtamnije i pokazala mi put, dala mi svoje znanje i uputila sa zalihama pozitivne energije na istočnu stranu, k zvijezdi... uvijek bi pričao u mojim snovima, a ujutro bih se budila ispunjena i puna znanja... liječio je moje rane travama, smirivao me u meditaciji... bio je moj anđeo čuvar, moj sijedi mudrac, moja nada... dozivah ga pjesmom i mjesecom, plesah s njim u kapima, spavah mu na kapcima sigurna i smirena... zadnje čega se sjećam je da smo sjedali na podu, na mom uobičajnom mjestu za relaksaciju, prekriženih nogu, s dvije šalice zelenog čaja i upaljenom svijećom... dao mi je bočicu i dirnuo u čelo... osjetih hladnoću i htjedoh se oduprijeti, ali se nasmija i zatvori mi prstima oči... apatija bestjelesnost... i ova prostorija... očito baš puno i nisam mogla razmišljati o svemu, očito nisam imala izbora... ta djevojka me trebala...