Mnogo je velikana ljudskoga uma odnos znanosti i religije opisalo na ljepši način negoli to mogu ja.

Ovdje me zanima samo jedna njegova izjava s kraja razgovora, pa Vas molim da donesete moj slijedeći komentar: Gospodin Brešan, na upit o Bogu, iznosi tri, ne posve uskladive tvrdnje: (1) Pitanje Boga, kao i druga metafizička pitanja, nadilazi mogućnosti ljudskoga uma; (2) Jedan skolastičar rekao je da već samo postojanje ideje Boga dokazuje Božje postojanje; (3) Dakle Bog ipak " ima iza sebe nešto što postoji ", a čovjek tome daje oblik sukladan svojemu iskustvu.

Time je premoštena opasnost od zloupotrebe tih svetih energija i interpretacije istih kroz zagađene filtere moga ljudskoga uma.

Ako je Bog u-ograničenosti ljudskoga uma-mrtav, onda nema više optimističkoga naboja u masama, koji proizlazi iz kategorije spasenja i bezsmrtnosti, stoga su mase u sekularizaciji izgubile oslonac i prestale su gledati u budućnost pune ufanja.

Dubrovnik je grad utemeljen u 7. stoljeću koji nije poznat samo po latinskome nazivu Ragusa, Ivanu Gunduliću, mnoštvu turista iz cijeloga svijeta, Dubrovačkoj Republici koja je prva u svijetu priznala Sjedinjene Američke Države, Stradunu, Ruđeru Boškoviću, sv. Vlahu, mjestu na Uneskovu popisu svjetske baštine, Dubrovačkim ljetnim igrama, ljekarni u franjevačkom samostanu trećoj po starini u cijeloj Europi, velebnim djelima na svim područjima ljudskoga uma, duha i umijeća stvaranima u njegovu okrilju, i još po mnogo čemu, nego i po naraštajima skromnih i samozatajnih redovnika u bijelim habitima koji su još davne 1225. stigli u istočni dio njegova staroga grada uz vrata od Ploča.

Primjer je to zatvorenosti ljudskoga uma na globalnoj razini, no tako zatvoren um, na puno načina, može djelovati i na naš svakodnevni život i našu budućnost.

to možda dosta razjašnjava stvar, a možda ne razjašnjava uopće... odgledao sam skoro cijeli film upravo... onaj prvi dio je zanimljiviji, drugi dio je čista glupost i sranje (jer me se ne tiče)... ali i u prvom dijelu ima notornih gluposti... okrivljavanja crkve za svo zlo kršćanstva - i ja sam tako razmišljao, ali shvatiš da nije crkva kriva, da nije krist kriv, nego običan čovjek, samo čovjek željan para, moći, željan sebi boljega života, da je samo on taj koji je od crkve napravio to što je napravio, te da to apsolutno nema veze s obaranjem krista kao boga. ovaj dio gdje se povezuje krist s ostalim mitologijama, religijama mi je kristalno jasan, lijepo ispričan, odrađen, objašnjen, i ima smisla... ali se treba zadržati na tome da se samo obore teze o bogu kao bogu a ne ići u miješanje crkve u to, jer u kristovo vrijeme i nisu postojale crkve, pa se samim time može oboriti crkva, pogotovu kao institucija. no, nju nije potrebno obarati, jer ona je produkt ljudskoga uma, pa je samim time sama sebe (kao jednu božansku tvorevinu) a priori oborila

Vesna Krmpotić me svojom poezijom poziva na putovanja čudesnim svijetovima ljudskoga uma i ja onda sjedinjujem umjetnosti sa znanstvenim činjenicama i sanjam Einsteinov san.

Ali temeljne odluke, koje se upravo tiču povezanosti vjere i traženja ljudskoga uma, spadaju u samu tu vjeru i predstavljaju njezin njoj primjereni razvitak.

Kuća kao stvarnosni dodatak prirodi plod je ljudskoga uma i ruku, preslika želja i snova i vjera u ljepše sutra onih koji će doći, bilo da je riječ o nenadnim gostima ili očekivanim potomcima.

Dio odgovornosti za ovakvo stanje leži u progresivističkoj tendenciji ljudskoga uma koja, unatoč svim poststrukturalističkim i postmodernim dekonstrukcijama, još uvijek nije odustala od ideje napretka.

S druge pak strane Božja svemoć treba biti mjerena umnošću svijeta, to je zahtjev ljudskoga uma.

Kriza identiteta je posljedica nepoznavanja naše istinske peirode, mi nismo naše tijelo, naš um, ego i ostale opsjene religije, nacije i ostali identiteti su izmišljotine ljudskoga uma i nužno dolaze u krizu u susretu sa stvarnošću (kristom, budom jahvom ili kako već god to želite predstaviti)

To je olako prihvaćanje golih činjenica i protivi se dostojanstvu i veličini ljudskoga uma koji želi ispitati zadnje uzroke i dati jasne i razgovijetne odgovore.

Mnoga vrijedna djela su zauvijek bila uništena, a zahvaljujući velikoj reputaciji ovaj biser ljudskoga uma je bio sačuvan od uništenja.

Stavovi, misljenja, znanja, zakljucci, ideje, inovacije, patenti, licence i sav ostali proizvod ljudskoga uma bez aktivnoga koristenja radionice zvane razmisljanje pretvaraju nasa znanja i spoznaje u vec istrosene kliseje i stereotipe koji nicemu ne sluze.

Kasnije sam počela čitati knjige o filozofiji, fenomenologiji i neurofiziologiji ljudskoga uma.

Ako je takvo što moguće, s obzirom na poslovičnu pristranost ljudskoga uma.

Kao i mnoge druge definicije koje su plod ljudskoga uma, i ova je teško razumljiva.

Sve predmete ljudskoga uma dijeli na odnose ideja i činjenice.

Mnogo je plemenitija nauka ona, što ju Bog ulijeva nego ona, što se siječe velikim naporom ljudskoga uma.

Zato podržava ova sredstva koja su jedan od najboljih izuma ljudskoga uma današnjega vremena te istovremeno nastoji ukazati na moguće negativnosti i štetnosti koje od njih dolaze.

Nije bježao od čitanja i studiranja probranih spisa ljudskoga uma koji su dolazili i iz nekih drugih kultura.

I koliko je bilo krivih tumačenja, ne najmerno, nego iz nemogućnosti ljudskoga uma da do kraja shvati Isusovo bogočovještvo.

Moja misao se sjedinjuje s umjetnikovom idejom i ja ulazim u skrivene univerzume ljudskoga uma.

Kako su i vrijeme i prostor tek koncepti ljudskoga uma, tarot i geomantija nalaze odgovor na bilo koje pitanje u cjelini.

A književnost je ipak, uza sve današnje mnogoznakovne sustave i pripadne im kanale, pohrana svih izraza ljudskoga uma, od pamtivijeka do danas.

Njegovo lice otkriva misao na izvoru, misao kojom se, u vremenu razvoja filozofije i fenomenologije ljudskoga uma, bavio.

Spretno spajajući elemente fizičkoga teatra sa strindbergovskim dramskih zahtjevima, glumci ovdje repliciraju asimetrične, matematički dekonstruirane dijaloge, a tjelesno-verbalni odnos Tanje Smoje i Jasmina Mekića koji izbjegava međusobni pogled, inzistira prvenstveno na specifičnoj (ne) pravilnosti djelovanja ljudskoga uma.

Žalibože neukosti ljudskoga uma koji može u podvali vidjeti pravdu.