pišete u prosjeku duge postove (preko 250 riječi) kaže statističar bloga. pogledah svoje prošle postove. statističar je uvijek u pravu. k vragu, doista nemam obzira prema vremenu vas koji me, unatoč svemu, čitate. svaki bi moj post stao u desetak redova, uvod, zaplet, rasplet i kraj, ali dovoljan je treptaj jednog ženskog oka, čaša na drvenom stolu lokalne birtije, sjena ispod krošnje starog hrasta, da u mojoj sadašnjosti jedan maleni leptir zamaše krilima i stvori oluju u mojoj prošlosti. a ona, na krijesti stometarskog vala što se nesmiljeno obrušava na kamenitu obalu, donese u sadašnjost požutjele slike iz nekih starih albuma. i kad sjednem pisati post pred mojim se očima počinju okretati stranice tih albuma i slike ožive i pokrenu se, kao oni stari filmovi što s dvanaest sličica u sekundi nisu uspjevali prevariti tromost oka, i promješaju se, kao igraće karte, s ovih " dovoljnih " desetak redaka i više se ne mogu zaustaiti bojim se, niti ovaj post neće biti kratak, ali oprostit ćete mi, jer u njemu ću napisati svoje blagdanske želje