Nije svijet poludio beskrajnom vrtnjom zemlje oko svoje osi svemirom Niti pas slučajno mokri podignutom nogom ostavljajući miris uz drvo Nema ptičjeg mlijeka u kljunu grabljivica što kljucaju ogoljele kosti Zemlja ne puca nedostatkom kapi rose i tereta zlatnih zraka sunca Ne lude krave i ne sliče reklamama plave boje zbog sviježe zelene trave Pucaju sve spone nastanka iskonskog postojanja dubinama vremena Kao da nismo iz iste vatre vodom gašeni ognjem grijani izvorom pili Otiskivali smo gene ko ' slike stoljećima nutrinom krvi vrelom umnožavali Sabljama oštrica kodove presjecali mjenjajući sudbine svojih nasljednika Stavljajući sebe na pijedastal vladara planeta i cijelog bitka postojanja Gazeći svoju toplu kolijevku kao da nam nije u zalog pokoljenja ostavljena I kada smo postali užitka svakojakih i stomaka nabubrenog siti svega Pohlepa nam postala svakodnevna čežnja i nova hrana umišljenog ega I cvilio je zgaženi list polomljenog hrasta suzio gljivu slomljenog korijena Vode plove gustu naftu gušeći se kapljicama već na planinskom izvoru Dimnjaci ispuhom zacrnile nebo ptice oslijepljene spalile suncem krila U ljude posijan karcinom širi se raste tijelom buja još većim egom Vlast nam je slast koju oblizujemo slinavo debelim pohotnim jezicima Meljući tabanom još one dobre poštene i naivnešto svijetom hode Svijet smo sami izludili od plavetnila i čistog udaha načinili umobolnicu U košuljama vezanih rukava plješeće se lažnim bogovima i novcu anđelima Satiremo se i sve oko sebe žderemo očnjacima plazimo po svojoj smrti Vjerujući kako smo samo mi jedini i bogom dani najveći važni i bitni Još samo uz piće poneki ludi klošari i još luđih pjesnika kuju urote Vjerujući u svoje snove i dolazak nekih drugih bića koji će donijeti bolje Zdravkko Odorčić