Kad mi je jedna mala djevojcica od 8 godina rekla da voli slusati Lepu Brenu i Nedu Ukraden, odmah me uhvatila inspiracija da napisem nesta...

Pa onda dodjem u ovo stanje sumnje, je li to ono sto zelim cijeli zivot.. jer naravno opet ocekujem ono sto ne bih trebala ocekivati od drugog.. jer.. i know, i know.. nisam naucila kako voljeti sebe.. damn it.. a kako.. kako.. kako dovraga.. kad eto.. cim pomislim na to da ljubav sama trebam dati sebi suze mi krenu na oci.. jos uvijek se osjecam kao jadna mala djevojcica kojoj su rekli da nije vrijedna, da je glupa, da nista ne moze i da je lose voljeti sebe.. kako da se toga rijesim vec jednom.. kako voljeti sebe.. hoce li mi itko ikada moci dati odgovor na to pitanje.. nece, odgovor na to pitanje znam samo ja.. a odgovor je zakopan duboko duboko ispod hrpe potisnutih emocija.. velis.. lopatu u ruke.. a dovraga.. a stos.. sto se mora mora se.. dig dig.. kopaj kopaj.. suze su dobre.. to je.. za jednu emociju blize onoj pravoj prvoj.. juhu.. a znaci to je to.. emocija po emocija.. dok ne otkopas sve.. i onda dodjes do one koa je izvor svih.. a to je.. ljubav.. joj.. sad samo da to zapamtim ubuduce.. hmmm.. valjda necu zaboravit:) ajd bok.. cujemo se.. do drugog susreta.. (moj pozdrav nepoznanici sto moj zivot jest):) Ma sad mi je bolje.. evo vec sve volim opet.. ah ta ljubav.. bene

Moja mala djevojcica puna je velikih zelja bas kao sipak pun koscica tako je puna veselja.

Nastojala sam ga drzati na distanci ali je bilo tesko jer sam se pored njega osjecala kao mala djevojcica.

Nisam se tako zabavljala od kada sam bila mala djevojcica.

Moja mala djevojcica voli i setnje i price ali u gradu pred izlogom satima stoji i vice.

ja sam jedna od mnogih... isto kao ostale, a opet toliko drukcija od svih ostalih... ja... netko tko obozava miris limuna, jarku naracastu, crvenu i zutu boju... smajlice... plave kemijske... brzu voznju... svoga psa... bijele tigrove i majmune... dugu... nocno kupanje... sladoled u dobrom drustvu... putovanja... daleke gradove i mastanje o tome kako cu ih jednog dana sve obici... jedna cupava mala, koja vise i nije toliko mala, nego sad vec maturantica, koju brine maturalna radnja o Van Goghu, matura, prijemni, upis na fax... i... ako upadnem na fax, cinjenica da nije ovdje... cinjenica da ostavljam za sobom sve sto sam godinama gradila... susjede, susjedstvo... ja sam jedna Rijecanka... koja nezna di izaci subotom, pa ostane doma... koja voli setati Korzom... smijati se sa curama... zavaliti se u Buddhu na kavi, otici u Corso na najbolji sladoled... cokolada s preljevom cokolade... blogerica... vec oko godinu i pol ako ne i vise... no name girl... pa jedna mala garava... jedna starija sestra, kojoj se ponekad cini da njena sekica u neku ruku ovisi o njoj, da joj toliko treba pruziti, a toliko malo moze... seko, svi u zivotu prolaze, ali sestre ostaju... zapamti to-zauvijek jedna prijateljica, ikao vise i neznam cija... toliko puta sjebana od strane prijatelja... izigrana, povrijedjena... netko tko malo teze uci na svojim greskama... jedna osoba sa puno oziljaka, sa bezbroj nevidljivih oziljaka... a opet, toliko sam sretna jer postojim... netko tko zna cijeniti male znakove paznje, male rijeci koje puno znace... netko tko cijeni svako rame za plakanje, svaku rijec utjehe i svaku minutu u tisini punoj rijeci... prokleti pjesnik koji stoji na kisi, koji laze i voli... rijeci su cesto moje igracke... moja utjeha... neznam zasto ali inspiraciju crpim iz nostalgije i tuge... rijetko kad iz srece... ja sam osoba koja voli muziku... svakvu... i slusam sta mi tog trena dodje... i nevolim kad me zbog toga cudno gledaju ili osudjuju... moja velika strast je umjetnost... pogotovo ona neka moja umjetnost... volim pisati... umiruje me crtanje... obozavam fotografiju... jako sam znatizeljna, jako brbljava... ali samo u smislu da jako volim puno pricati, ali tajne su tajne... negdje duboko u biti jos uvijek mala djevojcica.... koja ceka svoga princa na bijelom konju, koja negdje duboko vjeruje u bajke i da ce netko i ovu Trnoruzicu probuditi iz sna... mala djevojcica koja koliko god bila vec odrasla spava s plisanim igrackama... i obozava plisane igracke... pufaste medvjedice, tigrice, prasce, miseve... sve plisane igracke... curica koja voli njezan mamin poljubac i siguran tatin zagrljaj... bakine kolace i dedine sale... a opet, dovoljno sam velika da znam sta je ljubav... sta je patnja... sta su suze i kako su rijetki pravi prijatelji... dovoljno velika da znam kako je to kad ti se srce slama... kakav je osjecaj kad se sve u tebi rusi a nema nikoga da sprijeci to urusavanje... sta znaci biti usamljen... tuzan i depresivan... dovoljno stara da znam koliko sam osjecajna... koliko me mogu povrijediti sitnice... ja sam osoba sa milijun savjeta... koliko puta su mi ljudi rekli da samo ja uvijek znam sta reci, da uvijek imam neki dobar savjet... ali nikad nijedan sam a ne poslusam... ni svoj, a ni tudji... ja sam mala maza... netko tko bi sve dao za iskreni osmjeh u tmurnom danu... tolpi zagljaj kad mi je najpotrebniji... ja sam cura, koja trazi svoju dugu polovicu... nekoga tko ce me znati cijeniti... voljeti... i postovati... i nikada vise od voljene osobe ne zelim cuti da zivim u nekom svom cudnom svijetu... jer, mozda i zivim... ali ocu da me netko jednostavno prihvati... a ne pokusava promjeniti... decko kojeg cu voljeti... frendovi... frendice... jer ja sam ja... zivim svoj zivot po svom izboru... trazim se u potpunosti... a na svom putu kroz tu potragu nezelim neiskrene ljude...... nepopravljiva romanticarka... iluzijonistica... jedna mala garava... mozda netko tko zivi u krivom vremenu, ili netko tko se jos nije nasao u ovom vremenu...

Zasto njega nakon toliko godina... mmm da... rekla kazala.. isto da meni kazu andeli cuvari... mmm da... ako ja kazem sta ti mene pitas moja mala djevojcica, dopelas je nek pjava to je normalno... mmm da..

Jedan jedini lik je mala djevojcica od 9 godina.

Jedna mala djevojcica, jedna od milijun napustenih, imat ce normalan zivot jer ju je saborska zastupnica Milanka Opacic udomila.

Stoji mala djevojcica uplakana na cesti, pored nje mama mrtva lezi a otac joj sav u krvi do mame, netom naidje muskarac i upita brizno: malena sta se dogodilo?

Zato sto upravo ta " mala " djevojcica sada ima 21 godinu, i za dva dana ima svatove.

Tu bi mozda cak dodala i individualna i osvrnula se na ono sto si napisala o majkama koje odgajaju sinove i kceri - naime na mikrorazini to izgleda tako da mala djevojcica u trenutku kad joj majka u ruke tura Barbiku dok bratu tura autice nema mogucnosti shvatiti " gle, ovo je rodna diskriminacija " nego prihvaca stvar kao nesto prirodno, kao i mnoge druge stvari koje joj se namecu, nakon cega te internalizirane poruke o tome tko je i sto je cesto postaju nesto sto ona smatra prirodnim, a ne drustvenim. (zato je toliko vazno da se naglasi odakle ta rodna diskriminacija jer je prikazivanje iste kao neceg sto je prirodno a ne drustveno konstruirano dio patrijarhalne rodne politike).

Ulazi mala djevojcica u trgovinu i zatrazi malu usnu harmoniku.Prodavac joj na brzinu nepaznjom zamota u paketic osrednji zilet umjesto usne harmonike.Djevojcica plati, zahvali se i ode

No, vidim ja da ona igra i na kartu koja kod njega pali, a to je " jadnica, uplasena, mala djevojcica koja treba njegovu pomoc ".

Sa pjesmom " Mala djevojcica " oni su bili pobjednici tog festivala i ta pjesma je bila veliki jugoslavenski hit tog vremena.

Mala djevojcica (mozda sa neke 3 ili 4 godine) je u jednom trenutku zgrabila neku cokoladicu i otrcala majci koja je bila udaljena nekih 3, 4 metra od te iste kase, prosavsi pored kasirke

Kao mala djevojcica, bila sam ista.

Moja rodica je kao mala djevojcica trcala oko stola gdje je baka pelgala i opekla je lice

Tatina mala djevojcica-knjiga mi je odlicna, obozavam knjige u kojima se od prve stranice, ma prve recenice, nesto dogadja.