Čudno, ali dobro mi je u mraku, u hladnoći... Viorenje vode koja nosi tijela ispunja me u potpunosti... S tjelima osjetim prisnost, ali ipak nešto strano.. slijepo koračam, idem dalje uz obalu... pitam se zašto tražim leptira onako podsvijesno... i još pitanja: Zašto je leptir uopće tu? Nije li leptir On? rekao je jednom da će mi leptir pokazati put kada ga ne budem znala sama, da će biti uz mene i otada se uvjerih da je on moj šaptač stopama... da će me izvesti kada pomislim da izlaza nema, da tonem, nestajem... Nije me strah, misli griju moju auru, one iste misli na djevojku koja me treba i zove u mraku... Ali ne čujem je, ne vidim je Koračam... znam da je to ispravno koračanje prokošenom stazom iako naizgled nije uopće bistra, nije jasna... Zašto mi nije više rekao, zašto me ostavio tu, samu...? Pogledam lice rijeke, njezino lice s onih milijun drugih lica.. pogledam na tijelo koje se koprca otovorenih očiju.. Ta-živo je, živo Odlučih saznati, pitati... Koga? Ispred se odnekle nacrta most.. Neobično se svjetluca, u njemu hukti, leti, miče se, sudara oblik energije... Približim se... Proziran je, staklen, veličanstven Ne prestajem zurit u njega fascinirana odsjajem, prozirnošću... Gledam u čudu, vidim sebe... sebe nasmješenu, sebe u zagrljaju, onaku kako spavam i sanjam... prepoznajem svoju kuću, svoju livadu, prozor (ah, prozor s malom zelenom zavijesom)... sve što je nekada maloj djevojčici s crnim pletenicama odnijela neka ruka... uzela joj najdražu igračku, sakrila je... gledam sebe u cvijeću s leptirima i na stijeni, blizu valova.... gledam se s vjetrom u kosi... u polju s mnoštvom male djece... ponovo ja kako volim beskrajno, kako cvjetam u ruži koja krvari, kako se igram skrivača s djedom kojega se sjećam s fotografija U svakoj onoj kuglici s krilima moj je lik... kuglice su male i ima ih puno, ne mogu izaći iz stakla ovoga mosta... Odjednom postajem zbunjena, postajem tužna... Ovo je nešto što sam hoću, želim... a nekada je bilo tu.. Izbezumljeno se okrećem, tražim... Što tražim? Primaknem se blizu rijeci, ona teče negdje iza, ne vidim još gdje... pogledam u lice tijelu.. onome nijemome tijelu.. ponovo ja Moji likovi svugdje... ja koja sam ranjena, ona koja je iščupanog srca, ona koja nema ruke, ona koja nema očiju... masa nijemih polako pjeva moju pjesmu.... ne vidim dobro dalje, gubim se u zvuku...