Od pola 11 počela sam ručno sabirat kalendare njih 1300 da bi kolegica u 3 rekla da bilo bi vrijeme da uzmemo malu pauzu, da bi onda šef rekao pa naravno samo vi odmorite pa niste vi moji robovi, a da nije sama predložila ne bi ni te kratke pauze bilo, bez prestanka samo šetkarale oko stola s tim kalendarima, i tako od 3:5 do 5 kad sam došla doma nisam noge osječala, ali sad je već malo bolje dok sutra me čeka 10 sati sjedenja, što naravno isto tako neće biti ugodno vjerujem, katastrofa, ali drago mi je što napokon radim, samo ne znam kako ću dugo, ali ćak ni to nije bitno... eto javila sam vam svoje doživljaje s prvog radnog dana, pa vas sad pozdravljam do idučeg čitanja...