Branitelji sa i bez PTSP-ia, oni radnici koji su se poslije našli " ni na nebu, ni na zemlji ", bez posla, a prije toga hvaljeni i slavljeni, prije toga prvi puta su osjetili dostojanstvo jer su nam bili zaštitnici, heroji koji svoj život izlažu opsnosti za neke druge, i poznate i nepoznate... e, vidiš, ti branitelji se ne ubijaju zbog Gotovina, Noraca itd. jer ih u biti niti ne poznaju, niti ih baš i spominju.Ubijaju se jer su marginalizirani, jer su etiketirani da su nekakvi luđaci i pijanci pa su ih jedno duže vrijeme izbjegavali poslodavci.Ubijaju se jer su u socijalnoj okolini neporavnani, odudaraju, jer su na nižoj ekonomskoj stepenici.Prvenstvo zapošljavanja branitelja je zakon samo na papiru, a u institucije se primaju vezeri.Živjeti godinama u siromaštvu, skupljati neplaćene račune, gledati bahate fićfiriće u politici, tajkune, Mamiće i slične face, i gledati sebe, svako jutro u ogledalo i pitati se kako i zašto ne možeš osigurati egzistenciju ni za sebe, a kamoli za obitelj, je razorno za duh.Pogotovo je razorno u društvu u kojem se uspjeh mjeri s količinom modernih drangulija pa " selo " radi svoje, počinju tračevi tipa: a on je nesnalažljiv, kaj nije mogao ovo ili ono, počinje se nabacivati sva moguća krivnja na osobu koja je svoju čast, hrabrost i dostojanstvo već dokazala, ali je selo zasljepljeno materijalstičkim svjetlicama.Obično se radi i o skromnim ljudima, koji ne ponavljaju k ' o papige da su bili branitelji.Taj veteran zna da ima izlaz iz te situacije, jedini izlaz.