Današnja utakmica pokazala je dva lica Hrvatske. Prvo, ono kojeg sam se i pribojavao moglo je biti kobno.To se posebno odnosi na zadnju liniju koja je bila usporena i uspavana, predaleko od talijanskih napadača, Balotellija i Cassana te im pružala da slobodno primaju loptu, okrenu se i prijete na naša vrata.Dva srednja braniča bila su toliko udaljena jedan od drugog i međusobna kombinacija nije bila kvalitetna, pa su se iz tog razloga često događale situacije kada lopta bježi od njih, kasno reagiraju i slične stvari koje ne doliče obrambenim igračima.Razmak između zadnjeg i srednjeg reda bio je prevelik pa je često postojao prazan prostor kojim su Talijani zagospodarili te tako stvarali viškove na terenu.Hrvatska na terenu nije uspjela uspostaviti svoju igru pa je iz tog razloga bilo jako teško parirati Talijanima.Kroz nekakvu raspodjelu dominacije, onda bi u brojkama otprilike 55 - 60 minuta pripalo Talijanima, a Hrvatskoj ostali dio.Međutim, očigledan pad u igri Prandellijeve ekipe pružio je našim igračima da preokrenu susret u svoju korist.Talijani su stali i djelovali kao da im je 1:0 dostatno za pobjedu.To im se odbilo u glavu pa su primili pogodak u režiji super Marija Mandžukića. Apsolutni heroj Hrvatske reprezentacije i navijača.Ali u razmaku od 5 minuta Hrvatska je bila u stanju dokrajčiti Italiju.Mislim da su igrači trebali preuzeti nešto veći rizik jer su Talijani djelovali konfuzno, i do kraja utakmice njihova igra više nije imala pomaka prema naprijed.Ne vidim nekog velikog krivca, tragičara, za ovako slabiju predstavu jer je sve bilo lančano povezano.I Schildenfeld i Čorluka su trebali igrati odgovornije u obrani i sigurnije, Strinić je imao dobre trenutke ali je imao minute slabosti, dok je Srna odigrao ponovno kapetanski i kod njega vidim puno dobrih stvari koje konstanto ponavlja.Vezni red se borio, ali je bio nešto slabije pokretan.