svaki od ljetnikovaca imao je i neku posebnost, kako bi se izdvajao iz sličnih, ne remeteći prirodu, prelijepi pejzaž koji je, u pravilu i odabiran za njihovu izgradnju. ako je moguće tako nešto kazati, izgrađeni objekti su dupunjavali neke praznine, baš kao da su tu trebali ' niknuti ', nadopunjujući je ili posve se s njom stapajući. možda to meni samo tako izgleda iako znam da ovakvim zaključkom nisam niti malo subjektivna. detalji su do u tančine razrađeni, bez napadnosti ili kičeraja, smješteni ondje gdje su jednako vidljivi, ali ne bodu oči svojom nazočnošću. tako jedan neimenovani austrijski izvjestitelj u jednom tajnom izvješću o dubrovniku, upućenom carici mariji tereziji krajem 18. stoljeća, između ostalog napisao o dubrovačkim ljetnikovcima. iako je on smatrao da su presitni u odnosu na austrijske velebne dvorce, a da ih s druge strane dubrovčani u svojoj nadutosti preuveličavaju, ipak zaključio: