Vidimo dakle da nauk o Marijinu uznesenju nije protubiblijski, nije suprotan onome što u Bibliji piše.

No što ćemo s drugom optužbom, naime onom da je nauk nebiblijski, tj. da o Marijinu uznesenju u Bibliji ne piše ništa?

Teološki bi to značilo da dogma o Marijinu uznesenju na nebo pretpostavlja članak Apostolskog vjerovanja »rođen od Marije Djevice«.

Za dogmu o Marijinu uznesenju to znači sljedeće: kao što je Marijino biološko majčinstvo darovana posljedica njezina potpunog predanja vjere pri anđelovu navještenju, tako je Marijino uznesenje na nebo darovana posljedica - vrhunac, dovršetak - njezina vjerničkog života nakon navještenja, sve do patničkoga predanja u proživljavanju Kristove patnje i smrti: »Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan - a i tebi će samoj mač probosti dušu - da se razotkriju namisli mnogih srdaca« (Lk 2, 35).

Katolicizam je u drugome kršćanskom tisućljeću dalje raščlanjivao i precizirao svoj dogmatski nauk (učenje o čistilištu, sakramentima, o odnosu pisane objave i tradicije, o bezgrješnom začeću, papinoj nezabludivosti (1870.), Marijinu uznesenju na nebo (1850.) na još 13 ekumenskih koncila, koje ne prihvaćaju ostale kršćanske konfesije.

Tako da Koncil u Marijinu uznesenju promatra puninu ontološke i moralne suobličenosti slavne Marije Djevice s Kristom uskrsnulim.

Dr. Tenšek: Za pape Pija XII. razvila se živa rasprava o Marijinu uznesenju, naročito na temelju dokumenta Svetoga Oficija koji je sabrao brojne molbe o tom pitanju pod naslovom: Molbe o definiranju tjelesnoga Uznesenja B.

U tom se dokumentu objavljuju brojni zahtjevi katoličkoga svijeta, kako teologa tako i običnoga puka, koji se izjašnjava u prilog definiranja dogme o Marijinu uznesenju.

Njegova glavna djela su " Nada prve Crkve ", " Prve patrističke homilije o Marijinu uznesenju ", " Grgur Nazijanski ".

U predvečerje Velike Gospe, na kraju sv. mise, bit će hodočasnički ophod u našu crkvu s pohvalama Marijinu Uznesenju i preporukama Njezinu zagovoru.

Nauk o Marijinu uznesenju na nebo po završetku njezina zemaljskoga života proglasio je člankom vjere 1. studenoga 1950. papa Pio XII.

Nauk o Marijinu uznesenju na nebo po završetku njezina zemaljskoga života proglasio je clankom vjere 1. studenoga 1950. papa Pio XII.

Sveti Epifanije u cetvrtom stoljecu prvi je istocni otac koji govori izricito o Marijinu uznesenju na nebo.

Sveti Grgur Turonski (593) prvi je zapadni crkveni pisac koji izricito govori o Marijinu uznesenju na nebo.

II. vatikanski sabor u osmom poglavlju Uredbe o Crkvi doslovno navodi rijeci dogmatske bule o Marijinu uznesenju Pija XII.: " Napokon je Bezgrješna Djevica, sacuvana cista od svake ljage istocnoga grijeha, ispunivši tijek zemaljskog života, s dušom i tijelom bila uznesena u nebesku slavu. " A zatim izrice kristološku svrhovitost te Marijine povlastice ovim rijecima: " Ona je od Gospodina bila uzvišena sa svojim Sinom, Gospodarom gospodarâ i pobjednikom nad grijehom i smrcu. " Veliki pobornik za proglašenje dogme o Marijinu uznesenju, naš zemljak o.

Karlo Balic, koji je po nalogu Pija XII. skupljao dokumentaciju Svjedocanstva o uznesenju BD Marije iz svih stoljeca, Rim 1948 - 1950., tumaceci navedeni saborski tekst, naglašava kristološki vid dogme o Marijinu uznesenju.

Karlo Balic misli da nauk i dogma o Marijinu uznesenju baca svjetlo i na teologiju o posljednjim stvarima, ukoliko ce u Kristu i po Kristu doci do konacne i savršene proslave citavog covjeka i svega stvorenja, kad dodu nova zemlja i nova nebesa.

Ispitavši tu vjeru Crkve papa Pio XII. je 1950. proglasio dogmu o Marijinu uznesenju na nebo tijelom i dušom: " Danas si na nebo uznio Djevicu Bogorodicu, početak i sliku konačnog savršenstva tvoje Crkve i putokaz nade i utjehe tvome putničkom narodu ".

Nauk o Marijinu uznesenju na nebo po završetku njezina zemaljskoga života proglasio je člankom vjere 1. studenoga 1950. papa Pio XII.

Papa Benedikt XIV. u XVIII. stoljeću, raspravljajući o blagdanima Majke Božje, piše: Tkogod se potrudi da prouči stare dokumente, u kojima se ovaj blagdan naziva usnuće, naći će ovaj odgovor: usnuće je i uznesenje jedna te ista stvar. II. vatikanski sabor u osmom poglavlju Uredbe o Crkvi doslovno navodi riječi dogmatske bule o Marijinu uznesenju Pija XII.: Napokon je Bezgrješna Djevica, sačuvana čista od svake ljage istočnoga grijeha, ispunivši tijek zemaljskog života, s dušom i tijelom bila uznesena u nebesku slavu..

Tako shvaćena dogma o Marijinu uznesenju na nebo omogućuje istinsko slavljenje euharistije, prema već spomenutom aksiomu: jedino štujući Gospu može se istinski slaviti euharistiju, i obrnuto.

Vidjeli smo da dogma o Marijinu uznesenju na nebo izražava da je jedna osoba, Blažena djevica Marija, postala božanski preobraženim mjestom utjelovljenja Boga.

Stoga se čini da je protestantsko neprihvaćanje dogme o Marijinu uznesenju zapravo neprihvaćanje teologije slave, koja se na poseban način očituje u katoličkoj dogmi o Marijinu uznesenju na nebo.

Nećemo se u ovom tekstu upuštati u razmatranje svjedočanstva Predaje da bismo pokazali da je nauk o Marijinu uznesenju doista istinit.

Nije li onda očito da je katolički nauk o Marijinu uznesenju u izravnoj suprotnosti s ovim biblijskim navodom?

TOKIĆ: U Marijinu uznesenju slavimo, da tako kažemo, »primjenu« Kristovoga spasenjskoga otajstva, njegovoga uskrsnuća na nas vjernike.

Bulom »Munificentissimus Deus« papa Pio XII. proglasio je 1. studenoga 1950. dogmu o Marijinu uznesenju na nebo.

Stoga ispitavši vjeru Crkve kroz stoljeća papa Pio XII. proglasio je 1. studenog 1950. dogmu o Marijinu uznesenju na nebo tijelom i dušom i povezao je s istinom o uskrsnuću tijela što pokazuje uzvišeni poziv čovjeka kao tjelesnog i duhovnog bića u nebesku slavu.

Mnogi crkveni oci i sveci, poput sv. Bernarda i sv. Antuna Padovanskoga, kroz stoljeća su razmatrali i pisali o Marijinu uznesenju na nebo, njezinom rođenju za život vječni.

Oci već od najranijih vremena naučavaju istinu o Marijinu uznesenju na nebo, a kršćani u tu istinu vjeruju, časte blaženu Gospu i slave njezin blagdan.