Neki dan kasnije izveli smo i Veneru i Adona, tokom iste proslave koja je trajala skoro mesec dana. Bilo je nekih optužbi za plagijat? O tome neka govori fra Mavro Vetranović, čovek koji je ustao u moju odbranu.

Istaknut je bio Mavro Vetranović, koji je pisao pjesme, drame i domoljubna djela.

Ovaj put su ih zadivile prekrasne neponovljive jedinstvene vinjete.. pod maestralom tiho, gotovo nečujno BOROVI LJUBE MORE. a kojima je bio kažu i fasciniran naš dubrovački pjesnik Mavro Vetranović (i sam je živio na otočiću Sv. Marija).

Utilitarnost lokalnog patriotizma iskazaće vrlo jasno, nešto kasnije, i veliki fra Mavro Vetranović, sentencom koja se najlakše prevodi sa spasavaj ono što se spasti može.

Crijević, inače tolerantan prema drugim vjerama, osuđuje ponašanje kršćanskih poglavara, kao što će po njegovom uzoru, ali nešto diskretnije, činiti pjesnik Mavro Vetranović s namjerom da se pokaže kako je nezainteresiranost katoličke crkve za usud narodâ pod turskom vlašću kamen spoticanja u borbi protiv osmanlijske moći.

Nakon praizvedbe Tirene Držić je čak optužen za plagijat čijom je žrtvom trebao biti Mavro Vetranović.

Najpoznatiji stanovnici mljetskog samostana bili su dubrovački pjesnici Mavro Vetranović i Ignjat Đurđević te jedan od najpoznatijih bizantologa svog vremena Anselmo Banduri.

opat i pjesnik mavro vetranović čavčić, boravio je u benediktinskim samostanima na lokrumu, višnjici (višnjica - sv. jakov je istočni dio dubrovnika) i mljetu, no veći dio svog dugog života do pred sam njegov kraj, po kazni koju mu je odredila republika, proveo je kao redovnik pustinjak u samostanu na ovom pučinskom otoku, koji mu je bio i životni i radni prostor. u osami između neba i mora, na pustoj hridi, pisao je s iskrenim zanosom o prirodi, biljkama, životinjama - moru.

Mavro Vetranović piše: Da skrši i argutle od plavi...

Mavro Vetranović jedan je od najplodnijih hrvatskih starijih pisaca, koji je uz niz religijskih tema obradio i mit o Orfeju i Euridici.

"... gdje je ljepos prirode stvorila sve savršenije od ljudskog umijeća... " (Mavro Vetranović, opat mljetski i pjesnik dubrovački)

Bard stihotvorstva u Dubrovniku od trećeg do osmog desetljeća 16. stoljeća Mavro Vetranović odmakao se od izabranog jezika konvencionalne poezije te se snažno otvorio utjecajima govornog jezika.

Mavro Vetranović opisao je europsku nebrigu i našu križnu svakodnevnicu dok se još Klis držao poznatim stihovima:

Satira ostaje oštra i kad se odnosi na domaće prilike i na europsko političko i društveno stanje (Mavro Vetranović).

Slično je i s promišljanjem sudbine čovjeka pojedinca u društvu koje guši osobnost, odnosno sve mjeri vrijednošću moći ili novca (Mavro Vetranović, Marin Držić, M.

Mavro Vetranović piše: »Hodi kudi te ča vodi« (dakle kud te sreća vodi).

Govoreći o autorima satiričkih pjesama Plejić Poje uz ostalo analizira mizoginu satiru koju su u dubrovačkoj renesansnoj književnosti ponajprije pisali Šišmundo (Šiško) Menčetić i Dinko Ranjina, političku satiru i satiru protiv Crkve koju je pisao Mavro Vetranović, personalnu satiru koju su pisali Junije Palmotić, Antun Gleđević i Marin Zlatarić te Dubrovačke rugalice pisane protiv Mletačke Republike i dalmatinskih gradova koji su joj pripadali (Menčetić protiv Kotorana i Zadra, a Vetranović protiv Mletaka, Perasta i Kotora).

Na čelu Mljetske kongregacije bio je prvi predsjednik Mavro Vetranović Čavčić, opat mljetskog samostana i dubrovački pjesnik.

U encikopediji se tako, što na izravan, a što na neizravan način, hrvatskoj književnosti sve do XIX. stoljeća poriče hrvatski znak, krijući ga pod nazivljem dalmatinski ", dubrovačko-dalmatinski " itd. (takav je postupak tim više nebulozan što se crno na bijelo može provjeriti da su se brojni književnici u svojim radovima izrijekom deklarirali kao Hrvati Dubrovčani Mavro Vetranović, Nikola Nalješković, Dominko Zlatarić; otočani: Korčulanin Ivan Vidali, s Hvara među inima Hortenzije Bartučević i Marin Gazarović; iz splitskoga kruga Marko Marulić; iz zadarskoga Petar Zoranić, Brne Karnarutić, Josip Baraković, Šime Budinić itd. itd.) Korijen spornih stavova talijanskih slavista za hrvatsku književnost do preporoda Tomasović pronalazi u stavovima Artura Cronije, padovanskog sveučilišnog profesora (rođenog u Zadru), koji je u prezentacijama i periodizacijama dopreporodne baštine proskribirao naziv hrvatski ", a tako su postupali njegovi studenti i sljedbenici na sveučilištima diljem Italije.

Muziciranje i ples bili su sastavnim dijelom kazališnoga izraza (Mavro Vetranović, Nikola Nalješković, Marin Držić, Marin Benetović; osorsko-creska zbirka intermedija Ghirlande conteste, Padova 1588), a funkcija glazbe i zvučnih efekata pod utjecajem je talijanskih pastorala.

I Mavro Vetranović spominje je u tom kontekstu: Kurentija za-č svieh strana, ali ljeti ali zimi, kako votom od libana oko soka svije njimi (mrežami).

Upravo to je mislio i Mavro Vetranović dok je govorio o zlim Kristijanima, onima s imenom bez svjedočenja.

Na Filozofskom fakultetu u Zadru doktorirao 1998. radnjom Mavro Vetranović na tromeđi stilskih formacija.

Tako je i dubrovački opat i pjesnik iz 16. stoljeća, Mavro Vetranović Čavčić, najveći dio svog života proveo upravo ovdje kao redovnik pustinjak, te je tu stvorio svoja najveća ostvarenja, pišući o tamošnjoj flori, fauni i moru; odabravši pritom za pokoru " špilje, hridine i gomile, kuda gmižu gušterice " - kako je znao reći

Najznačajniji pjesnici su Šiško Menčetić, Džore Držić, Mavro Vetranović, Brne Karnarutić i Hanibal Lucić s pjesmom.

Benediktinski opat i pustinjak Mavro Vetranović (1482. ⠀ 1576.) pridonio je renesansnomu pjesništvu svojim monologom Remeta i nezavršenim epom Piligrin, a dramskom stvaralaštvu svojim vjerskim dramama, posebice popularnom skladbom Posvetilište Abramovo koja je izvedena pred Duždevom palačom u Dubrovniku i sačuvana u pet verzija.

Poslanicama mu se afektivno obraćaju (a i on njima piše sačuvane pjesme) Nikola Nalješković i dum Mavro Vetranović, od kojih mu zadnjenavedeni još posebno šalje bilje i cvijeće za tvrdaljski perivoj.

I Senj i Klis branili su kršćansku Europu koja niti tada nije imala shvaćanja o tom značaju o čemu su pisali Marko Marulić, i Petar Berislavić Trogiranin, dok je europsku nebrigu opisao Mavro Vetranović stihovima koji bi i danas imali primjenu u Europi koja se danas niti ne naziva kršćanskom.

Autor je za ovu prigodu u jednu cjelinu sabrao i uredio niz rasprava o gotovo svim važnijim dubrovačkim piscima, ponajprije onima iz prošlosti (Nikša Ranjina, Marin Držić, Mavro Vetranović, Ivan Gundulić, Ignjat Đurđević, Mato Vodopić i dr.), ali nije propustio pridodati i poneki rad u kojemu se dotiče i suvremenoga ovostoljetnoga književnog stvaralaštva. (Vlaho Benković

- Mavro Vetranović s oduševljenjem je u svojim djelima pisao o aromatičnom bilju dok je Nikola Nalješković opisao cijeli niz jela od pečene i kuhane domaće kokoši, sočiva sa suhim mesom, ribe koje je ovaj osobenjak umjesto cvijeća poklanjao miljenicama svog srca, te priklama, buklijama i tortama od rogača.