Kad joj je izrekao te otrovne riječi nije znao Da će toliko patiti i on što joj je srce ukrao Njena kosa crna poput tame s kojom ona sad dolazi Miriši na slatki miris tuge što ga osjećamo kad ona prolazi Njene crne oči tada su ostale bez sjaja sreće Otada neprestano suza joj niz lice teče Proklevši njegovu ljubavnicu proklela je i sebe Sada zimski vjetrovi njeno blijedo lice sve više lede Bijele puti je bila i vrlo krhke građe No činilo ju je sretnom sunce kada izađe Znala je cijenu svoje krvave osvete Jer zbog nje dvije su duše proklete Prva duša je njezina ljubav vječna što nije znala Da je Aleada svoju dušu biću tame dala Druga duša je njegova ljubavnica kose poput zlata Koja je prošla na drugu stranu smrti, kroz prokleta vrata Prokleta da svog dragog neprestano po vrućini traži Nemoćna da svoju vječnu žeđ za ljubavlju njegovom utaži A on ju gleda bez glasa i tijela sa visina Uzela ga noć i sakriva ga tmina Aleada je kaznu najgoru dobila Što ljubavnike zbog ljubomore je ubila Poput sablasti svijetom se ispijene duše kreće Nitko je ne vidi, nitko je ne sreće Jer putuje u tami i iz tame se rađa Ne vidi sunce, što je najviše pogađa Prokleta je hladnoćom, oko nje led je vječan Siše iz nje radost, steže joj vrat mliječan Iz lijevog oka neprestano jedna suza klizi niz lice No zaledi joj se na obrazu dok pohodi mračne ulice Šapuće nijemoj tami rečenicu jednu jedinu: ' Kao ni ja neće ni on osjetiti ljubljenog tijela toplinu ' I tako luta, zaboravljena od povijesti i svijeta Ne može više biti slobodna, zamišljati ljepotu ptičjeg leta Blagotvorne sunčeve zrake ona više ne osjeća Lice joj je sve bljeđe, a sve mračnija joj odjeća Ne može sanjati, oduzeta joj je mašta Kojom je izmišljala svijetove i gradove, kojom je mogla svašta Dah joj je toliko leden da i samu nju još više hladi A biće tame od duša sličnih njenoj sada dvorac sebi radi Shvaća što ljubav i mržnja čovjeku čine Biću tame ljubomora je ime.