Mali je Pop (visoki mlađi brat niskog Velikog Popa) stajao iznad mene u onoj svojoj teksas jakni koja se još sjeća poslijednjih dana druga Tita i riflama s kojih bi se moglo ostrugati maltera dovoljno za ožbukati dva kvadrata zida. nisam siguran da u njima i ne spava, a i ako ih, kojim slučajem, skida garantiram ostaju pored kreveta u " stojećem " stavu, kao donji dio oklopa srednjovjekovnih vitezova. - a zamisli da su zelenokosi, pa da proizvode klorofil, samo izađu na sunce i nahrane se. - dodao sam. nacerio se od uha do uha pokazujući svoje rijetko lijepe zube, mislim, u njegovim je ustima bila rijetkost pronaći zub, a i taj je izgledao kao izmasakrirani ratnik s gangrenom, po boji, izgledu i mirisu. sumljam da se može prisjetiti što ono bješe klorofil, ali je barem pokazao interes za moj komentar. - ma, znaš, treba se bojati takvih ljudi koje je i Bog obilježio dodao je ispijajući pivu. - aha, naročito onih koji gledaju u križ - ma jebi se ti, znaš ljutito je napustio moje zaleđe. očigledno da Mali Pop još nije zaboravio onu epizodu s kraja prošlog stoljeća kad je pijan, u društvu Bandara, za šankom podjebavao nekog Tipa koji je gledao u križ.