Ono nježno modro nebo u visokim nedoglednim visinama sa svojim oštrim mirisnim dahom i sjajnim mladim svijetlom; one modre planine u šiljastim rubovima, optočene zlatnom bojom tek nešto višega sunca; oni bliži bregovi, obrasli mladim šumama i obrezanim čistim vinogradima; ona daleka podolja, iz kojih se puši prozirna magla, da oblijeva žitko granje drveća modrikastim ljeskom i čini, da je sva daljina zapredena tankom srebrnom koprenom, kao lijepa djevica, kad nježno lišce čuva od sunčana žara; sve to budilo je u njem čas blaženo-žalobna čuvstva, nejasne razmaknute slike iz nekog dalekog doba, da li budućeg ili prošlog; a čas bi mu uzbunilo srce velikom radosti, da bi bio najvolio glasno iz svega grla zapjevati, zaoriti u skladu sa svom silnom pjesmom naravi, koju su pjevale i ptice u šumi i kukci u travi i mušice u zraku, i tamo negdje u bokovima žurna potoka za gajevima i grmovina mlada pustopašna pastirčad.