Uspostava sustava HACCP u tvornici u Mohaču samo je prvi korak realizacije pilot projekta Vegeta kojim će se uspostaviti integrirani sustav upravljanja temeljen na modelu ISO 9001: 2000.

Ovaj posljednji Mandikićev gvardijanat, prema knjigama samostanskih računa, počeo je potpisivanjem svibanjskih računa 1794. Iste godine više nema biranja gvardijana po samostanskoj zajednici. Mandikića je izabrao za gvardijana u Cerniku kapitul u Mohaču.

U prepisu tabule za Cernik tog kapitula u naslovu stoji datum: 20. kolovoza 1794, a u zaključku datum: 24. svibnja 1794. Knjige samostanskih računa svjedoče da je ispravan ovaj drugi datum, ili je možda u svibnju Mandikića izabrala za gvardijana samostanska zajednica, a 20. kolovoza kapitul u Mohaču.

U Mohaču je najprije profesor I. grammaticis 1845 1846 (22), zatim gimnazijski ekshortator i suplent 1846 1848 (22).

I nakon rata ostaje u Mohaču kao foris serviens: kapelan u Nemet Boly 1851 (24). 1852 1853. kapelan je u Sljivoševcima (24).

Osvojili su i srebrni kotlić na međunarodnom prvenstvu u Kaloči u Mađarskoj i zlato u Mohaču.

Umro je u Mohaču 30. travnja 1775.

Bio je u Cerniku gvardijan od sastanka provincijske uprave u Radni 10. svibnja 1778. do kapitula u Mohaču 31. kolovoza 1780. Iz Cernika je otišao za gvardijana u Mohač (1780 1781).

Autorica je također brojnih postava izložaba; u Etnografskome muzeju u Zagrebu, Etnografskom odjelu Muzeja seljačkih buna u Gornjoj Stubici, u Mohaču (Mađarska) Bytomu (Poljska) te u Barceloni (Španjolska).

Stjepan Brodarić napisao je izvještaj o porazu na Mohačkom polju (De conflictu Hungarorum cum Solymano Turcarum imperatore ad Mohach historia verissima, " Najistinitiji prikaz bitke Ugra s turskim sultanom Sulejmanom na Mohaču ", 1527.).

Mila iz plemena Gojsalića živjela je u vrijeme poraza na Mohaču, živjela je u vrijeme nestanka ugarskog kraljevstva i tragičnog zatora hrvatskog plemstva.

Prošlogodišnja izložba Priroda predstavljena je našoj javnosti, a trenutno je postavljena u Mađarskoj u gradu Mohaču.

Na samostanskom ulazu ploča s natpisom na hrvatskome jasno govori o njihovoj prošlosti: »Povodom 300. godišnjice osnivanje franjevačkog samostana Bosne Srebrene u Mohaču, Hrvati u Mađarskoj 1693 - 1993.« U franjevačkoj crkvi se, inače, redovito slave mise na hrvatskom jedanput mjesečno, tj. svake treće nedjelje u 10,30 sati, u kojima sudjeluje stotinjak vjernika.

1. veljače 2007. Iz života hrvatskih vjernika izvan Hrvatske - Hrvati u Mohaču Pod okriljem sv. Antuna ogrnutog šokačkim ručnikom

Jedna od zanimljivijih osoba subotičke prošlosti, car Ivan Crni, javio se u povijesti poslije poraza mađarske vojske od Turaka na Mohaču 1526. godine.

Vještim manevrima početkom kolovoza je prisilio habsburšku vojsku neka se pomakne uz Dunav prema Mohaču, prema utvrđenim turskim položajima.

I zato verujemo da bismo ih pronašli na Kosovu, kao što su ih Mađari pronašli na Mohaču.

Bila je prva predsjednica Hrvatske samouprave u Mohaču, krovne hrvatske udruge pod čijim je okriljem sva kulturna, prosvjetna i izdavačka djelatnost.

Bila je najprije nastavnica hrvatskoga jezika u nedalekom selu Vršendi, a potom punih devet godina zaposlena u »Podravci«, koja je proizvodila glasovitu »Vegetu« u vlastitoj tvornici u Mohaču, sve do njezina zatvaranja g. 2005. Svaki slobodni trenutak i ona posvećuje čitaonici, a i njezina djeca, Mirjana i Marko, krenula su majčinim stopama: plešu u već spomenutom KUD-u »Zora«.

Stjepan Pasarić, koji je kao prognanik iz Beloga Manastira skupa s ostalim Baranjcima u Mohaču našao privremeni dom.

Materijalno im pomaže i mohačka općina i Hrvatska samouprava u Mohaču, ali redovitu članarinu uplaćuje i 170 službeno učlanjenih podupiratelja.

Mato i Maja Matarić su Somborci iz Bačke, i premda nisu domaći starosjedioci u Mohaču, u kontekstu narodnoga zajedništva u kojemu je svaki pripadnik hrvatskog naroda jednako važan i vrijedan bez obzira odakle došao, gdje trenutno živi, koliko je imućan, koji posao ili dužnost obavlja i slično, o njima također vrijedi reći nekoliko riječi.

On je upravljao prostranim vilajetom razdijeljenim na sandžake, od kojih je jednome središte bilo u Mohaču i u Sečuju (potonje je današnji Dunaszekcső, u turskim izvorima Sekčoj).

Slična, gužvovita situacija vladala je i u mađarskom Mohaču u koji hodočaste Slavonci i Baranjci.

I tako se Šokci u Mohaču, uz sve muke i poteškoće, ne daju stoljećima prkoseći asimilaciji koja je neumoljiva.

Zahvalio je na iskazanoj spremnosti Baranjske županije za razmjenu iskustava u korištenju i apliciranju na natječaje EU te zahvalio za pozivu na otvorenje Baštinskog muzeja u Mohaču na kojem će Zadarska županija sudjelovati sa svojim predstavnicima.

Smotru će popratiti izložba fotografija " Žene iz Dalmatinske zagore " Biljane Gaurine u Studiju Josipa Račića, koja se otvara 20. srpnja, a 21. srpnja u Etnografskom muzeju bit će otvorena izložba " Svečanosti buša u Mohaču " koja će prikazati madžarske pokladne običaje.

Pozvao je župana Zadarske županije sa suradnicima na otvaranje Baštinskog muzeja u Mohaču koje se planira održati u prosincu ove godine, jer je to događaj koji će se obilježiti na visokoj razini a predstavlja mjesto prožimanja zajedničkih kulturno-povijesnih veza Mađara i Hrvata na ovom prostoru.

Značajan dio muzejskih eksponata u Mohaču su i hrvatske nošnje i rukotvorine Hrvata sa ovog područja Mađarske.

Čestitamo im na sudjelovanju: Barbari Kovač, Taši Habulin, Dorotei Babić, Iti Kovač, Valentini Turk, Filipu Mohaču, Alenu Sovcu, Luki Sinkoviću, Ivanu Severu, Domagoju Bediću, te djeci iz predškole Tihani Tovernić, Nataliji Sente, Luciji Komorski i Sandri Kobeščak.