Tako ni Ljermontovljeva (melo) drama Maskarada nije izuzetak od pravila koncentrirana oko ćudljivog i tajanstvenog Arbenjina u čijim se emocionalnim tiradama očituje prezir prema društvu, ali naslućuju i mračne tajne iz vlastite prošlosti; tog fatalnog junaka, prokletog sudbinom, kojemu je jedna od glavnih karakteristika destruktivnost kako prema sebi, tako i prema osobama iz svoje okoline, a nadasve prema ljubljenoj ženi; unutar kojeg se fuzioniraju oprečne značajke ljubavi i prokletstva, ljepote i boli (koja postaje gotovo preduvjetom ljubavnih odnosa); on je prognanik koji živi u i od svojih prisjećanja na prošlost, otuđen od sadašnjosti kao tuđe i nezanimljive, u kojoj je i sam sebi postao strancem i koji se, progonjen svojom mračnom prošlošću, ljepote potamnjele aluzijama na ranije prijestupe, odnosi prema svojem objektu žudnje (supruzi Nini) poput demona prema žrtvi.