Kao što i moderni subjekt svoj proces subjektivacije započinje gubitkom (" Svi mi slavimo nekakav pokop "). 6 Ovaj gubitak koji obuzima subjektivnost i oko koga se ona, kao oko svog uslova mogućnosti organizuje, u temelju je svih heroja/subjekata koji najavljuju modernu - Don Kihota koji herojski živi potpuni slom herojskog sveta, Sigizmunda koji između stvarnosti i sna gubi stvarnost i, naravno, Hamleta, koji ukočen, nesposoban da dela, " paralizovan " gubitkom majčine želje koju sam želi, postaje " mrtvo telo ", grob u kome živi samo još njegovo " umno oko ", njegov cogito koji razgleda učinke vlastitog rada, koji motri inteligibilni svet nastanjen senkama, utvarama i duhovima: