Te dvije usamljene ruke brane cijelu zemlju, sve povrijeđene i ponižene građane, sve osiromašene, s posla izbačene ljude, sve potisnute branitelje Domovinskog rata, sve mlade, željne posla u domovini, sve trudnice koje u miru trebaju roditi svoju djecu, naš pomladak, sve đake koji još pojma nemaju da će ostati na ulicama ako ove dvije sada uzdignute ruke ne savladaju tu policiju, ako ne probiju te barikade, ako ne izruče želju premijerki da odstupi, ako ju ne privole da posluša glas naroda, da pokupi sve one koji su zajedno s njom doveli do katastrofalnog stanja u zemlji, koji su rasprodali sve ono što su naši pradjedovi stjecali, branili, obranili, stvorili i predali u ruke onoj koja se nigdje ne vidi, koja svoje ruke valjda i nema, samo rever za broš, kojoj ruke i ne trebaju, jer ima čvrste policijske rukavice, s pendrecima, suzavcima, uz koje tako lijepo pristaje hrvatski samokrijes, koji može kresnuti na Ivana, i na sve koji su se tu našli, i koja može probati nastaviti živjeti kao da se ništa i nije dogodilo, koja može mirno živjeti u stanu iz kojeg su istjerana dvojica braće, od kojih se jedan već ubio, pa zašto ne bi mogla i bez Ivana, i bez Marka, i bez Vlaste, i bez nas sviju okupljenih, koji joj sada sprječavamo da se slika s Platinijem, koji joj zagorčavamo večer, nakon što je ona nama zagorčala dane, godine i desetljeća.