" Svjesni smo nemirnosti naših srdaca zbog raznih društvenih, političkih, antropoloških, ljudskih, pa i vjerskih razloga i uzroka, te vjerujemo da će ovogodišnji program " Tjedna kršćanske kulture " bar malo pridonijeti da se srca i pameti naših vjernika umire i upokoje; ne u samima sebi, u slikama ovoga svijeta, nego upravo u Bogu.

Kad spoznamo da smo voljeni, ili volimo jer se to nije moralo dogoditi, nužno se iz naših srdaca uzdiže zahvalnost.

Nikada nije kasno vratiti se Isusu, jer on nas čeka na vratima hrama naših srdaca; samo mu mi trebamo otvoriti.

Ujedinjavanjem naših srdaca u molitvi i pjesmi osjetili smo Njegovu blizinu, i zahvalnost za darove kojima je obdario svakoga od nas.

To nećemo postić kidanjem Pilatove haljine, već samo kidanjem naših srdaca koja žele molitvom, pokorom, postom i delima ljubavi pokazati da pripadamo samo Njemu i da s njegovim križem želimo dojt preko Velikoga Petka u naš osobni Uskrs i naše uskrsnuće.

Isus je svojim životom pokazao put ka otkupljenju naših srdaca, On sam je to otkupljenje.

Ruke se hvataju drugih ruku a oči čeznu za drugim očima: tako počinje povijest naših srdaca....

Za produbljenje naše vjere, za nutarnje obraćenje naših srdaca.

Sanjali smo bezbrojne noći opjevane kišom i olujom, noći tihe, noći čedne i stidljive, noći ispunjene vrelinom naših srdaca, noći zvijezda i punog mjeseca.

Ali treba primetiti da u borbi protiv nas demoni ne poznaju sklonost naših srdaca, ne mogu da čitaju naše misli, nego iz reči koje mi izgovaramo u razgovoru, iz postupaka spoljašnjeg čoveka u razgovorima, " ustajanja, sedenja, hoda, pogleda sagledavaju, prema mišljenju Evagrija monaha - po ceo dan misle o prevari (Ps. 37,13) - naše unutrašnje stanje da bi za vreme molitve pomračivali naš um zlim pomislima koje odgovaraju strastvenim sklonostima ".

Molit ćomo se da ti hramovi naših srdaca sada kroz ovo korizmeno vrijeme dozive novo očišćenje, novo posvećenje, i da nas Krist Gospodin po Duhu Svetom učvrsti u vjeri i ljubavi, da duboko shvatimo po današnjoj evanđeoskoj poruci, da vjerovati znači, otvoriti se Bogu, da vjerovati znači, živjeti za drugoga, otvoriti se bratu čovjeku da čovjek u sebičnosti nikada nije mogao ostvariti svoju sreću da se naša sreća ostvaruje u nesebičnoj ljubavi, nesebičnoj žrtvi za brata čovjeka.

Ljubila je, ljubi i njeno Srce samo po neizmjernoj Ljubavi Majke pronalazi put do naših srdaca koja su tako često do bola prazna... Dva Srca to znaju... zato nam se izobilno darivaju da svojim žarom u nama zapale vatru... a na nama je da širimo oganj.

I kako žudimo za Bogom, kako naša duša čezne za ljubavlju, ta čežnja nam postaje središte naših srdaca, dok životvorni plamen Duha Svetoga, ispunjava našu unutrašnjost, čisteći nas od zla

Bog je veći od naših srdaca i naših nesigurnosti.

Samo tako ćemo pripremiti jaslice naših srdaca za Novorođenog kralja

Naš se dio sastoji u blagu obraćanju njemu uvijek iznova te upornu uzdizanju naših srdaca, bilo da osjećamo kako su nam ona prazna, ili pak puna.

Zato imamo puno razloga Bogu na svemu zahvaljivati i dopustit mu da ozdravi sljepoću naših srdaca, koja znaju biti u tami zabluda i grijeha.

To te sve molimo po moćnom zagovoru naše Nebeske Majke, kraljice naših srdaca, Kraljice anđela.

Kada je Srce Isusovo središte naših srdaca onda ljubav prema voljenoj osobi poprima obilježje božanske ljubavi.

Krist nije Kralj samo u kultu i u paruziji, već da to bude uistinu, treba da je najprije Kralj naših umova, naših volja i naših srdaca.

Staje u sredinu ", po sred naših srdaca i odatle nam veli: " Mir vama " Tek onda kad je Isus osovina koja prolazi kroz težište našeg života onda živimo u miru.

Koliko li je samo grobnih kamenova navaljeno na vrata naših srdaca?

Ostaje utjeha da te iz naših srdaca nitko uzeti ne može.

Pošto smo se u molitvi« Oče naš »stavili u prisutnost Boga našega Oca, da mu se poklonimo, da ga ljubimo i blagoslovimo, Duh posinstva: Duh Sveti daje da se iz naših srdaca uzdigne sedam prošnji, sedam blagoslova prema nebu.

Oni će s lakoćom moći uočiti u nama živu ikonu Onoga koji jedini može smiriti svaki nemir što razdire ljudsko srce, kako o tome uvjerljivo svjedoči Sveti Augustin: " Za sebe si nas stvorio, Gospodine, i nemirno je srce naše dok u Tebi ne otpočine ", stoga, Tebi, neumornom tragatelju za svakim ljudskim srcem, Tebi, pronicatelju naših srdaca, Tebi nisu potrebne bujice riječi, nego uzdarje srca

Tijekom vremena, razne ljutnje i zamjeranja nagomilavaju se u našoj podsvijesti i stvaraju kameni zid oko naših srdaca, blokirajući ljubav, radost i istinsku slobodu.

Rasvijetli tmine naših srdaca da možemo razlikovati dobro od zla.

Možda će nekima i ovi blagdani poslužiti kao nekakav privremeni, ali i samo prividni izlaz iz konkretne situacije u kojoj se nalaze, možda će neki od tog silnog blještavila različitih ukrasa još više stisnuti oči za potrebe onog drugog; možda će, iako smo okruženi tim silnim svjetlima, tama naših srdaca ipak ostati nerasvjetljena i nedotaknuta...

On je bio čovjek koji je imao što reči i koji je znao oblikovati Riječ a onda ju kroz otupjele uši ugurati do naših srdaca.

Svjesni smo, Gospodine, i svojih grijeha, pa sa starozavjetnim prorokom jecamo: Radosti nesta iz naših srdaca, naš ples se pretvori u tugovanje.