Takvo kolektivno nekolektivističko stvaralaštvo teško je shvatiti - i teško je, kako rekoh, čak i uočiti - našim mozgovima, učahurenim u a) europskim, b) balkanskim tradicijama. (Prema onome što sam čitao, sličan je proces donošenja odluka na sastancima lokalnih organizacija zapatista u Chiapasu.) Osobito je shvatljivo da to ni naslutiti ne može samoljubivi i medioljubivi Ivan Zvonimir Čičak (koji je s Puhovskim godinama surađivao u HHO - i koji ima neporecivu zaslugu što HHO uopće postoji), za kojeg sam već pisao kako se " očešao " o studente u svojoj kolumni u Jutarnjem listu prošle subote (2. svibnja), a sada je i u naslov stavio svoju poruku: " Imitatori narančaste revolucije doživjeli ste ćorak ". (Narančasta revolucija - misli na Ukrajinu - jedna posebno zanimljiva tema.) U njegovom slučaju, naprosto, riječ je o narcizmu: ne samo o tome da on i " njegova " 1971. neminovno počinju biti potiskivani u drugi plan i novim će generacijama 2009. a ne 1971. biti " referenca " za studentski aktivizam, nego i zbog načela, koje kao " bogomdani " lider ne može shvatiti ni prijavtiti, da lidera nema. (Da, svjedočim s lica mjesta: uistinu ih nema, iako naravno ima pojedinaca, kako rekoh, aktivnijih od drugih.)