Ono što jest začudno i što ovu knjigu čini, po mom mišljenju, snažnijom i od samog Manifesta nadrealizma i od Nadje (njegova Nadja sasvim je nešto drugo, ali može se shvatiti i kao uvođenje u Ludu ljubav; to je knjiga lutanja, ulica, kavana, susreta, hipersenzibilnosti, ali i hipertenzije prepoznatog ženstva od strane sličnog senzibiliteta nadrealističke jezgre), dakle ono što Ludu ljubav čini začudnom i literarnosnom, jest kompozicija teksta - knjige, u čijem pretplanu je moguća jungovska, unutrašnja, sižejna struktura, tropistička, koju Breton provodi toliko poetski, da se cijela priprema oko tkanja lude ljubavi odjednom izlije u pjesmu, u prozni hod poezijom, izgovaranje poezijom.