Gonzo je moj drugi mujcek.Star je dvije i pol godine.Našli smo ga prije 2 godine na sisvete.Bili smo kod bake i taman u autu prelazimo preko zebre kad ono neki gospon mačak nonšalantnim laganim korakom prelazi cestu.I stanemo se mi njemu i još on se malo osvrće, stoji i napokon ode.Sparkiramo se mi, kad on doleti k meni i ja ga malo pogladim, a on mi već skoči na rame.I nagovorila sam baku da ga samo nahranimo.Kad smo ga nahranili, trebali smo ga kao pustit.I odnesem ja njega u dvorište i pokušam ga pustit (nije da sam se baš trudila da ode), naravno ljubek nije htio otići.I tako je počelo.On i Cica se ne podnose, dan im je ispunjen režanjem i tučnjavom.Oboje su ljubomorni i posesivni.Gonzu sam jako razmazila.Svake noći on spava na mom jastuku, a mene izgura.. Gonzo je jako nestašan i razigran, ali je i umiljat.Najradije biste ga gnjavili cijeli dan.Nikada neću zaboravit kad je skoro umro.Kupili smo nekakvu biljku koja je otrovna za mačke (naravno mi to tad nismo znali). On ju je naravno, nestašan kakav je, pojeo skoro cijelu.Drugi dan je počeo povraćat i uopće se nije micao i nije išao na wc.Mi smo ga odveli veterinaru.Ta biljka koju je pojeo je bila najgora moguća od svih, a on ju je još pojeo u velikim količinama.Otkazala su mu jetra i bubrezi.Veterinarka nam je rekla doslovno da je on mrtav.Onda smo mi naravno rekle da ćemo napravit (čitaj masno platit) sve samo da ga spase.Svaki dan je išao na infuziju i nekakve inekcije i samo čudom i pukom srećom je preživio.Sjećam se kako sam plakala.Iako još nisam znala da bi mogao umrijeti, to se vidjelo.Pogled mu je bio sav nekako prazan.Naravno od tada je Gonzo najrazmaženiji u cijeloj obitelji.Ne bih mogla podnijeti da ga izgubim.Već ga imam dvije godine.On je bio na dvije operacije: sterilizaciji i morali smo ga operirati zbog već napomenutog događaja s otrovnom biljkom.Gonzo je prava mala maza i on mi je svjetla točka kada dođem doma umorna.Najljepše mi je zavaliti se na kauč i maziti ga.Joj.Ma baš sam ga se sad zaželila.Gonzina slika je u galeriji.Poziććć