Tko danas želi u hrvatskome medijskom prostoru postati ugledno novinarsko ime u komentiranju aktualnih društvenih zbivanja, treba samo posvetiti pozornost katolištvu i Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj te tretirati: njezine vjernike (najpoželjnije svih dobi, ali posebice djecu i mlade jer oni su, ipak,,, najplodnije tlo, najosjetljiviji su i najranjiviji), njezine svetinje, sakramente i molitve (izvrgavajući ih ruglu ili ih barem ismijati), biskupe i svećenike uz obvezatan senzacionalistički naslov ako netko od njih napusti službu), njezine vjeroučitelje i karitativne djelatnike (njihove pojedinačne propuste, mane i moguće nastranosti odmah uzdignuti na opću razinu problematizirajući općenito odgojnu i karitativnu ulogu Katoličke Crkve u društvu), njezin nauk (po mogućnosti i samo poimanje Boga i osobe Isusa Krista), gradnju crkava (nikako ne izostaviti materijalnu pohlepnost Crkve i bogaćenje na račun hrvatskih poreznih obveznika, te neodrživost potpisanih međunarodnih ugovora između Republike Hrvatske i Vatikana), njezino mišljenje o aktualnim društvenim problemima (stvoriti ozračje užasa zbog njezina,, izlaženja iz sakristije, nedopustivog,, miješanja u politiku i narušavanja laičkih temelja današnje hrvatske države), njezin tisak (zbog što učinkovitijeg efekta isticati kako je u određenom tekstu riječ tek o stavu pojedinoga katoličkog novinara ili urednika, ali po potrebi za isti tekst reći kako je to stav zagrebačkog Kaptola ili, možda, cijele Crkve u Hrvatskoj, a uvijek,, prolazi tvrdnja da je to stav opće Katoličke Crkve, tj.