Najveći dio ' Pakla ' potječe od neimenovanog političkog protivnika Napoleona III., kod kojega je racija umjesto izdajničkih spisa našla tone nepoćudnog materijala.

Na zidovima slike Marije Terezije, Tome Bakača, Napoleona III, biskupa Vrhovca, baruna Trenka i članova sadašnje vladarske kuće.

Djelo je napisao Maurice Joly kao kritički napad na francuskog cara Napoleona III.

Iako i u toj misiji nije imao većih uspjeha i dalje se nadao kao sudbina slobodne hrvatske države ovisi o pomoći izvana prije svega od pomoći Napoleona III.

O superiornoj samostalnost takvih erotskih diva rječito govori jedna anegdota iz doba Napoleona III. o razjašnjenju jedne kurtizane s njezinim škrtim zaštitnikom:

Nakon zauzimanja Rima od francuskih snaga Napoleona III. 1870. godine, odnosi između Italije i Vatikana ostali su napeti idućih šezdeset godina, a pape su sebe smatrali zarobljenicima unutar Vatikana.

Istodobno je Kvaternik postao i gorljivi pristalica Napoleona III., a i osobno je pokušao navedenom francuskom vladaru proslijediti pismo u koje iznijeti prijedloge oko Francuske potpore Hrvatima u legitimnim zahtijevanjima za uspostavom slobodne državom.

Slobodno vrijeme za otkrivanje uskih uličica rodnog grada Napoleona Bonapartea: Carska kapelica, izgrađena za cara Napoleona III. u renesansom stilu; Katedrala u kojoj je kršten Napoleon; kuća Bonaparteovih...

Među Corine ljubavnike i sponzore ubrajaju se vojvoda Victor Massena, nizozemski prijestolonasljednik, polubrat cara Napoleona III. vojvoda de Morny, nećak Napoleona I. princ Achille Murat te carev bratić Napoleon, koji joj je postao zaštitnik nakon smrti vojvode de Mornyja 1826. godine.

A sam Ban Jelačić je bio ne samo veliki obožavatelj viteškog ratovanja Imperatora, nego i osobni prijatelj njegova potonjeg rođaka i nasljednika Napoleona III u Parizu.

Revolucijom je oborena monarhija i uspostavljena Druga republika, koja je uskoro bila zamijenjena Drugim Carstvom Napoleona III.

Simbol carstva za vrijeme Napoleona I i Napoleona III (mada originalno preuzet iz Merovinške kraljevske dinastije), simbol pčele predstavlja iskonske vrijednosti - rad i besmrtnost.

Iz Latinske se četvrti izvrsno vidi Monmartre, brežuljak kojeg su nekada krasili vinogradi i vjetrenjače, a kamo su se odselili mnogi originalni parižani u doba Napoleona III, koji je centar grada pretvorio u veliko gradilište, s namjerom da Pariz učini naljepšim gradom na svijetu.

Marka Roger Gallet ubrzo je postala dobavljač proizvoda za Napoleona III, kraljicu Viktoriju, Marylin Monroe, Catherine Deneuve te je svoje proizvode počela izvoziti diljem svijeta.

Iza pada Napoleona III kretaše i on " trudne " oči poput Petra Zriniskoga ili Ante Starčevića - prama padišahu.

Ali je Crémieux izjavio da on ne poziva na revoluciju niti na uspostavu republike [ 31 ] Vladu je predvodio umjereni liberal pjesnik Alphonse de Lamartine koji nije bio slobodni zidar. [ 32 ] Joachim Murat je bio sin Napoleonova maršala, napuljski kralj i gorljivi pristaša i bliski suradnik Louisa Napoleona. [ 33 ] Princ Napoleon bio je rođak Napoleona III.; bio je sin Jeromea Bonapartea, kralja Westphalie, i često su ga zvali njegovim nadimkom ' Plon-Plon '.

Postao je poznat kao vođa radikalne skupine na dvoru Napoleona III.

Zato sam spomenuo Vladimira Putina (a mogao sam recimo Napoleona III, koji je prototip " plebiscitarne demokracije ").

Već početkom rujna Prusi su u velikoj bici kod Verdenna odnijeli presudnu pobjedu i zarobili Napoleona III. i njegov štab.

Svoj put prema tome započeo je 1854. godine kada je carica Eugenie, žena Napoleona III. izgradila dvorac na plaži, koji je danas poznat kao Hotel Du Palais.

Izgrađena između 1862 i 1875. godine, tipična je građevina za razdoblje Napoleona III.

Zepterovo osobno bogatstvo procjenjuje se na više od četiri milijarde eura, a svoje golemo poslovno carstvo, kojim upravlja iz Monte Carla, iz luksuzne vile Napoleona III. u kojoj živi, izgradio je na visokokvalitetnom posuđu.

Papa Gregory XVI. (1831. 1846.) zahtijeva da svi templari budu rimokatolici i pregovori u tom pravcu nastavljaju se do francuske revolucije 1848. g. 1853. Regent Narcisse Valleray traži službeno priznanje templarskoga Reda od cara Napoleona III., koji Red ponovo priznaje kao suverenu vojnu snagu i članovima Reda dozvoljava pravo nošenja svojih obilježja unutar Francuske. 1865. U Belgiji dolazi do podjele Velikog Priorata, tako da katolici čine Priorat sv. Ivana d ' Hiver, a sekularni templari prihvaćaju masonski Obred stroge pokore (prema učenju njemačkoga baruna von Hunda) i osnivaju Priorat sv. Trojstva u Kuli. 1868. U Francuskoj, templare kao Vel.

Poslije toga su francuske snage uznapredovale tako da je osnovao izbjegličku vladu u Chihuahui dok je u međuvremenu Ferdinand Maximilian proglašen vladarem Meksika pod pokroviteljstvom Napoleona III. 1867. godine.

Dvje republike, nekoliko revolucija i coups d ' étata, carstva Napoleona I. i Napoleona III., te obnova monarhije su događaji koji su usljeđivali tijekom tog perioda bez kakvog reda sa izmjenom mnogih vođa, ideologija i političkih filozofija.

Fenomen antipolitike i nepolitične politike, ne samo u povijesti, od sofista do Napoleona III. i mnogo opskurnijih zastupnika iste, već i u suvremenosti nije ništa novo.

Godine 1853. uspostavljeno je Drugo carstvo i Louis Napoleon je preuzeo naslov cara Napoleona III.

Carica Eugénie, supruga Napoleona III, uvela je u modu krinoline punog kruga.

Ona se na našoj povjesnoj magistrali u sklapanju međunarodnih ugovora i političkih paktova manifestira još od davne Pacta convente iz godine 1102. i poklanjanja kraljevske vlasti mađarskom kralju Kolomanu, kojemu hrvatski redovi i staleži povjerovaše da ćemo u personalnoj uniji s Mađarima skladno kohabitirati kao taubeka dva. Ta se naivnost kreće i od onoga našeg veledušnog ratovanja 1389. na Kosovu Polju protiv Turaka, u kojemu smo bezglavo ginuli za tuđe interese; od one viteške bitke hrvatskog bana Emerika Derenčina na Krbavskom polju 1493., u kojoj Turke dočekujemo na otvorenom bojnom polju, umjesto da ih napadnemo podmuklo iz zasjede; od onoga tragičnog sabora u Križevcima 1526., kada hrvatsko plemstvo uzima za vladara tuđinca Ferdinanda Habsburgovca, koji će ih tobože braniti od Turaka, umjesto da biraju svoga vladara Krstu Frankopana; od onoga nesretnog sabora 1527. u Cetinu, kada Habsburgovce biramo za hrvatske kraljeve, koji vladaju i dave Hrvatsku do godine 1918; od onoga junačkog juriša u sigurnu smrt Nikole Šubića Zrinskoga 1566. u Segetu, umjesto da lukavo spasi vlastitu glavu i živote hrvatskih ratnika; od onoga besmislenog ratovanja hrvatskih vojnika 1632. u Bečkome Novom Mjestu, kad su podmuklo pozvani u pomirljivu audienciju u Beč, a onda podlo gurnuli njihove glave pod carsku i kraljevsku sjekiru; o onoga somnambulnog lutanja polihistora i misionara Jurja Križanića po Rusiji 1671., gdje širi utopističke ideje panslavizma i slavenske uzajmnosti, a Hrvatima savjetuje da se odreknu vlastita nacionalnog imena i da se nazovu Moskovitima; od onoga brzopletog prihvaćanja od hrvatskih staleža Pragmatične sankcije 1712., koja je rezultirala centralizmom i ungaro-germanizacijom čitave zemlje; od romantičkog vođe ilirskog pokreta Ljudevita Gaja, koji odbacuje politički kroatizam grofa Janka Draškovića i širi paslavizam, pa se i on odriče hrvatskog imena u korist imaginarnog pojma ilirzma; od one proklete Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868., koja postaje legitimnom osnovom za mađarsku eksploataciju i mađarizaciju Hrvatske; od onih jugoiluzija Josipa Jurja Strossmayera, koji sanja o utopističkom jedinstvu srpskog pravosavlja i hrvatskog katolicizma, pa se i on odriče atributa hrvatski u korist novoga jugoslavenskog imena; (I tako su se svi naši velikani odrekli svoga konkretnog subjekta za volju apstraktne cijeline - M. Krleza); od one herojske pustilovine Eugona Kvaternika, koji s naivnim pouzdanjem u pomoć francuskog cara Napoleona III. diže 1871. Rakovačku bunu, koju austrijski kordoni sa srpskim kraišnicima ugušuju, a njega iz zasjede ubijaju; od one maglovite i lunatičke Krfske deklaracije i ulaska Hrvatske u Državu Slovenaca, Hrvata i Srba, odnosno 29. listopada 1918. u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, kada nas zahvaća elementarno povjesno zlo; od Trumbićeva kukavičkog potpisivanja Rapalskog ugovora između Kraljevine SHS i Italije 1920., u kojemu talijanskoj iridenti dariva Istru, Cres, Lošinj, Lastovo, Zadar i Rijeku i koji srlja u čaršijske marifetluke bjelobradog Cincara Nikole Pašića, sve dok ga lukavi Baja kao ministra vanjskih poslova podmuklo ne izigra i namagarči; od političkog kapitulanstva Stjepana Radića i njegova ulaska 1925. u beogradsku kraljevsku vladu, kada u beogradskom manežu pleše s kraljicom Marijom srbijančicu a kralju Vitezu Aleksandru, koji ga nakon atentata posjećuje na smrtnoj postelji u Zagrebu, ljubi ruku; od one fantomske Meštrovićeve skulptorske inspiracije Vidovdanskog hrama, kao simbola snage i pobjede jugoslavenstva; od onoga kupinečko-čaršijskog sporazumštva Vlatka Mačeka, koji lakovjerno nasjeda na cincarsko-srpske protokolarne trikove Dragiše Cvetkovića o punoj autonomiji Banovine Hrvatske; od onoga Pavelićeva somnambulnog povlačenja u svibnju 1945. prema zapadnim Saveznicima, u naivnom uvjerenju da će hrvatske izbjeglice, vojsku i civile prema Ženevskim konvencijama o ratnim zarobljenicima velikodušno prihvatiti i da ih ne će izručiti u klaonicu krvožednim Titovim srbokomunistima, da se nad nevinim žrtvama izdovolje; i na kraju, do ovog eurofidestičkog puta prema Europskoj uniji, na kojemu nikako ne možemo spoznati, da ova romantična europska žar ptica, koja kruži nad našom stvarnošću, nije ništa drugo nego obični lešinar, kojega smo često nad našim povijesnim stratištima bespomoćno promatrali.

Odrađivao stomatološke zahvate mnogim šefovima država, uključujući i Napoleona III, i dobio brojne medalje za svoju stomatološki rad, uključujući Grand Croix od Légion d ' honneur.