Nije ni čudo da su nam stoga u većini hrvatskih izvedbi pojedini prizori, kao što su, primjerice, ljubavna nadmetanja Pometa i Petrunjele, redovito bili napučeni neukusnim štipuckanjem i inim lascivnim naznakama, a sve od silne želje da se Držića privede matičnoj mu komediografskoj realističnosti i otme navodno za autohtonost nadahnuća kompromitantnim konvencijama koje su vladale europskim renesansnim kazališnim nasljeđem.