Unreasonable - you are the reason (kaj da ti drugo žena veli kada je napuštaš nego da si nerazuman?)... Unknown - you are the Knowledge (priznat će da si i Einstein, ako se vezala, ili ako imaš veliku paru na računu... Uninhibited and, I don ' t know where are the borders... a tu govori da je jako inteligentna jer ni sama ne vidi horizonte i granice do kraja, a možda ne vidi dalje od nosa i možda je odgojena u seljačkoj hipokritskoj familiji u kojoj kad rekneš " London " misle na kolaće, a kad veliš " seks " imaju pred očima masone, đavola i Nicole Kidman u lancima i sa bičem, i jasno Lubanje i Kosti od Busheve familije, frag i nevolja, Kissinger i vječni Židovi... bla, bla).... What ' s your inhibition?

Iako je trening završio: Kad napuštaš tatami, još jednom se nakloni prema kamizi Pomozi pri cišcenju dojo-a ili eventualnom pospremanju opreme Nakloni se još jednom prije no što napustiš dojo

Ukoliko želiš da se i dalje silim gledati tvoje rigotine. bp ovo si ti pisao svatko tko pročita one citate koje sam naveo reći će da su šovinistički i da ih kao takve treba osuditi tvoj štićenik je to nazvao dijalogom i spreman si sve učiniti kako bi ga obranio pa i zaboraviti moral i zdrav razum zato sam ti ono i napisao inače ga koristiš, imaš ga ali kada treba obraniti štićenika, napuštaš i moral i zdrav razum pa pišeš ovo gore

Njegovo izranjano i bolno lice kao da te moli: Čovjeće VJERUJ ja sam s tobom u sve dane do svršetka svijeta i nisam ja taj koji sam te ostavio već ti neprestano napuštaš mene i odbacuješ moju ljubav.

[ x ] Ne napuštaš stan bez knjige u torbi.

zastani možda je vrijeme da budeš muškarac i da kažeš što točno želiš... ne, ne skrivaj pogled ne bježi u zagrljaj sjenama ja sve već odavno ZNAM... zar ne misliš da bismo zajedno uspjeli pobijediti sve čak i tvoj strah?... pusti me bliže znaš da sam ti potrebna ovaj svemir je mračan ove zvijezde su daleke i ravnodušne pusti da u tebi probudim čovjeka znam da se još uvijek krije negdje duboko u tebi vrijeme liječi? ponovno tvoje tamne oči i tvoje lice vlažna zemlja i miris smrti nešto je u zraku zemljom lutaju duhovi gdje si, moja ljubavi? gdje da te potražim? znam da si blizu negdje iza tanke koprene sna noć je mračna i bez zvijezda nešto u zraku šapuće... i drhti vrijeme liječi? ono je za mene umrlo kad i ti utrnuo je svaki smisao prestala sam postojati zar još dišem? nije li i to samo varka u noći? nešto je u zraku zemljom lutaju duhovi noktima grebem vlažnu zemlju crnu kao smrt polako ne žuri završiti sa svime od koga zapravo želiš pobjeći? koga zapravo napuštaš? polako rasvijetlimo mračne tajne, razriješimo zagonetke raspletimo zamršene priče učinimo svemu dostojan kraj onako kako nismo znali dosad noćas smo lutali pijanim gradom bezimenim krivudavim uličicama ljubili smo se pod neonskim svjetlima dugo, dugo... nismo se željeli zamarati istinom da već sutra više ništa neće biti isto noćas sam lutala pijanim gradom i susretala verzije sebe izmučene od predugih borbi sumnji i dvojbi neriješenih pitanja... sve smo bile tako patetično iste nevoljene ni od koga ni od sebe utvare sablasti sjene izmučene čežnjama iskušenjima zatočenjima... pijane i pretučene i modre silovane povrijeđene zarobljene dužnostima obećanjima... sve smo bile tako patetično iste nevoljene ni od koga ni od sebe, ni od sebe. šuti ne želim te čuti ne želim slušati razloge isprike nova obećanja ti ustvari ne možeš ništa ti si kockar i neprestano gubiš tvoj je život pješčani dvorac nestat će s prvom kišom šuti dovoljno sam čula pokupi stvari i idi bez osvrtanja baš onako kako si oduvijek odlazio (da bi se ponovno vratio s prvom kišom)

nemoj ti samo tako napuštati ovaj blog, jer napuštaš i ljude sa kojima si stupila u kontakt.

U oba slučaja zacementiran ti je položaj, ne napuštaš ga sve dok ne napustiš svoje tijelo.

Tako napuštaš kontekst i sve gubi smisao.

A napuštaš li kuću, neka trepće za oproštaj zvijezda od četiri svijeće, da za svijet bez stvari bude užežena gledajuć za tobom, i za sva vremena.

Bože, zašto, zašto nas tako napuštaš?

Molim te blagoslovi nas i pomozi nam da osjetimo da nismo sami pa bar i u nekim sitnim stvarima da nas voliš i ne napuštaš.

Nova tvornica je izgrađena, napuštaš svoj posao i prelaziš na jedno od zaposlenja u tvornici, tvoji su prihodi narasli, odlučio si negdje uložiti.

Ako Ti, samo dvadeset godina stariji od mene, u punoj svijesti svojih nemogućnosti, napuštaš kormilo Crkve koja pušta vodu na sve strane, moram li i ja moram još dvadeset narednih godina začepljivati rupe na brodu Sancta Barbara?

meni je žao da nas napuštaš, evo ti jedna prigodna pjesmica za oproštaj.. od mojih najdražih... između ostalog, kaže u pjesmici ' ' to ja pjevam za samu sebe ' ',... pa: i da i ne; pazi da ne zaglaviš u biblioteci.. sjeti se filma ' ' Knjižničar ' ' http://www.youtube.com/watch?v=QA4FeD2TTXk&feature=related sve su to ljubeći vampiri... mi smo kao nacija malo preozbiljni ne znamo se šaliti to je uostalom i moja najveća zamjerka hrvatskom nacionalnom pitanju; možda su sve ostalo, sitnice... http://www.youtube.com/watch?v=krI4gsnYEIs

Sjediš u stanu.. koji nije tvoj, samo ga čuvaš, jer tvoj stan je previše izložen i već oštećen sjediš u tom jednom gradu koji si zavolio i počeo smatrati svojim, pa ga tvrdoglavo ne napuštaš koji je.. dovoljno blizu tom gradu heroju, koji je bio simbol otpora... i spavaš obučen, a na podu, jer ne znaš kad će avioni da ideš u sklonište na ostale uzbune ne reagiraš, jer ih jednostavno ima previše, danima već, mjesecima ruksak je spreman u predsoblju pored vrata.. a u njemu nešto malo rezervnog donjeg veša, neki prevažni dokumenti i nešto malo slika.. kao jedina spojka što te povezuje da si imao život prije ovoga.. u ruksaku je i kutija čokolino dječje hrane, flaširana voda, rezervna bočica, duda varalica i nekoliko pelena sjediš u tom stanu, slušaš tutnjavu granata.. brojiš VBR rakete i ne možeš ništa i.. štrikaš neku vestu, a pletivo se sastoji od tri boje, čini ga tanki crveni konac, malo deblje klupko neke plave boje, i napokon crna, nešto kao vuna.. no sve je suviše tanko, a štrikaće igle malkoc predebele, pogotovo za početnicu kao ja.. jer ne znam štrikati, ali učim... preko obrazovnog programa beogradske televizije.. i dok gledaš one užasne slike, njihove pobjede štrikaš po naputku.. i učiš pravo - krivo, učiš kako nanizati očicu, kako previše ne zategnuti niti na prstu i ne olabaviti na štrikaćoj igli.. i pleteš tu vestu i ne zamaraš se detaljima i odbrojavanjem.. očica za mjesto gdje će doći rukav.. gdje dođe otvor za glavu bit će ionako ravna.. i nikada je nećeš obući jer je početnička, ispletena sa tri niti... i tugom, strahom, suzama i očajem

- Rekla si da me napuštaš jer više volim smrt nego život.

Znači li to da napuštaš fiziku/astronomiju (na njihovu veliku radost) ili to samo znači da širiš svoju svestranost i stručnost?

a ne, sagradit ću ti spomenik - zaslužila si jebote - napuštaš maraton i vraćaš se na 10 metara bez prepona: D baš si prava maca: D: D: D

Žao mi je što napuštaš redove onih koji se osjećaju pripadnicima radničke klase.Bdw, ako nisi znao mene su odhranile ruke električara.Dal ' si zaboravio kako je bilo teško nekada ručno štemati beton? I da li je netko imao pravo prisvojiti neku firmu za par kuna i par pečenih odojaka gdje su se onako masni uz čašicu besplatnog vina na račun poreznih obveznika dogovorili kako će fino i lijepo to izgledati, " sve po zakonu ", " brate moj mili, nema problema " I onda tom masnom zadovoljna situirana žena hrani onako sva sretna svoje dijete u odjednom nikloj vili ovim riječima: " Ajde zini Jedna za Tuđmana, jedna za Šuuušššška... ma bravo Tako te mama voli, ajde jednu za pametnog oca... ma bravo (dok su druge žene čekale da li će se muž vratiti živ ili mrtav sa bojišta, i možeš li zamisliti kojim su one riječima hranile svoju djecu?)

A kad mu je Franjo otkrio cijeli svoj naum, onaj je dodao: »Tko ti može učiniti više, gospodar ili sluga?« Kad mu je Franjo odgovorio: »Gospodar«, onaj je ponovno zapitao: »Zašto, dakle, po radi sluge napuštaš gospodara, a poradi podložnika napu štaš kneza?« Franjo će na to: »Što hoćeš da činim, Gospo dine?« (usp.

Kad napuštaš komp i internet na poslu, vraćaš se sretan doma jer te doma čeka tvoj vlastiti komp i internet.

skyway@ Iščitavam " opasan " prizvuk u tvojemu komentaru? Objasni mi, molim te, kuda odlaziš? Šta ti to znači? Nemoj da učiniš kakvu glupost sa sobom Sve ovo nije vrijedno nijednog života To je krajnja pobjeda ovih koje treba prezirati.Ako sam pogrešno shvatio (pa mogu ti reći i iskreno uplašio) da misliš nešto sebi napraviti a radi se da možda napuštaš Hrvatsku ili nešto slično, tada je ok.Naime, otići iz Hrvatske da bi se sve ovo izbjeglo i duševno i materijalno.ne znači prestati biti Hrvat ili voljeti Hrvatsku.Jedenostavno treba tražiti izlaz.Naročito mladi.Ovdje nemate šanse idućih 20 godina.A to je tada već pola života.Dakle, mirovina u starosti oko 1500 Kn.Tko će živjeti od te milostinje u starosti.? E to je ono što me istinski ubija u pomisli na moju djecu, na unuke i na sve mlade kojima smo napravili ovo čudovište od države.Nemoj klonuti duhom i bori se za sebe ma gdje to bilo.Hrvatsku nosi u srcu i nikada je ne zanijekaj.Ali šta vrijedi bilo kakva ideologija i priča o ljubavi za domovinu (ili bilo šta) ako tebe nema? To nema smisla.Život je borba i to najčešće vrlo prljava.Pozdrav i nemoj činiti gluposti Ti si najvažniji na ovom svijetu.Sve drugo je na drugom mjestu.Pozdrav i hvala na pozitivnom komentaru.

U svezi mojeg zbrkanog komentara tek mogu reći da moja malenkost nije u stanju, poput tebe, producirati množinu toliko visoko vrijednih literarnih minijatura, iz kojih isijava, jasnoća, mudrost, duhovnost, i ljupkost izraza, u kojima gusti sublimati tvojih predubokih misli poprimaju višestruko veću gravitacijsku silu od samih crnih rupa, pa prelazeći u stanje singulariteta (kad prestaju važiti ovozemaljski fizikalni zakoni), napuštaš osjetilno-spoznajnu zonu običnih smrtnika i odlazeći u paradoksalne horizonte događanja, ostavljaš iza sebe tek sjajan trag poput Božjih čestica koje znanstvenici tako revnosno istražuju u Cernskim labaratorijima.

Da napuštaš visoku Čvrsnicu, i nadlijećeš selo Grabovicu.

Hvala ti moj Isuse što si uvijek uz mene i nikada me ne napuštaš.

Boriš se, ali osjećam kako popuštaš, pa te pritišćem, snagom pogleda i znam kako nećeš moći izdržati, poniknuti ćeš pogledom, zagledati se u pod, točnije u beton, jer na autobusnoj smo stanici, odlaziš, još me ne napuštaš sasvim, ali znam, i te kako dobro znam, kako tvoj odlazak nije ništa drugo do li bijeg.

Ne mislim da sam potrošio život, ali me okolnosti navode na melankoliju: gledam na svijet kao kad se posljednji put, već krenuvši, osvrneš na mjesto koje napuštaš, kao na odlasku.

JA: Jesi li tužna zbog toga što napuštaš osnovnu školu i prijatelje?

Napuštaš nas, ali mi znamo da nakon Velikog petka dolazi Uskrsno jutro u kojem će Tvoja duša za sve dobro što si u životu učinio, za svu ljubav koju si drugom poklonio, a ljubav je jača od smrti, biti nagrađena od Uskrslog Krista kojeg si ispovijedao i kojem si bio vjeran.