Na pocetku uradka ptpuno korektno se zgraza nad pokusavanjem skrivanja danasnje bezidejnosti oporbe izvlacenjem politickih trtljarija nekog tamo ubrzo osamdesetogodisnjeg dylana, lika cije su rijeci, doduse kad je govorio o glazbi a ne o politici pobudile neciju paznju zadnji puta prije tridesetak godina, dok na kraju istog clanka savjetuje tu oporbu da za, opet sadasnju bezidejnost pokusa optuziti sve one koji su svojim djelima tijekom zadnja dva desetljeća potkopavali egzistenciju hrvatskih građana, razarali hrvatsku gospodarsku esenciju, te stupidnim, represivnim i netolerantnim inicijativama narušavali hrvatski ugled u svijetu.