Ovaj roman nosi u sebi razvodnjenu potencijalnost uvoda, u njemu se dugo zadržava ozračje naslućivanja i nade u pojavnost intrige, bez skretanja od zacrtane pravolinijske fabule koja nas naglo ubacuje u dekontekstualiziran svijet komunikacije likova praznih, neodređenih personalnosti, svijet lišen poznatosti motivacijskog aspekta izbora u iznošenju sadržaja informacija.Tek kasnije nailazimo na fragmentarnu biografiju jednog od protagonista i panoramski izvještaj o sposobnostima, vrlinama i nedostacima ostalih sudionika priče, no ta naknadna saznanja o individualnim posebnostima ne pomažu u tumačenju povoda ni okolnosti prethodnih razglabanja, već upućuju na zaključak o snažnoj strukturalnoj povezanosti dvaju dijelova romana, dok je semantička veza mnogo slabija, svodi se tek na konstantu pojava istih imena, a kod nekih od njih uočava se konotativno značenje, primjerice ime Edus asocira na glagol educare što na latinskom znači odgajati, a sam lik i obnaša ulogu informatora i prosvjetitelja.