uvjet toga razgovora je filozofijski obrazovani, ili barem, na prvom koraku, metafizički formirani duhovni vid. to i takovo, formirano i obrazovano« duhovno oko »sebi ne dopušta nikakovo zaslijepljivanje bilo kakovom datošću, ni predmetnošću predmeta, ni objektnošću objekta, još manje činjenicama, pojavama, fenomenima u cjelini jednog vremena, ni bilo transcendentalnom bilo empirijskom subjektnošću subjekta, ali niti pukim (makar i religioznim) vjerovanjem ili čak imaginativnim dočaravanjem nerealnog, nadrealnog, irealnog, fiktivnog u tzv. umjetničkom, produktivnom ili konsumentski-pasivnom doživljavanju. ono se ne da dekoncentrirati još kako velebnim empirijskim događajima, političkim, društvenim, historijskim, prirodnim ili egzistencijalno-individualnim, kao što se ne da ni impresionirati nikakovim mističkim, mitskim, mitologijskim ili bilo kakovim drugim, vulgarnim, svjetonazornim inspiracijama. duhovni vid se ponajprije koncentrira, sabire u vidu, gledu, iz-gledu onoga koje sebe dajući daje sve dato, i, uspije li providjeti apsolutni vid,« ideju »u njenoj apsolutnosti, daje se u izviđanje onog neviđenog, jedva naslutivog, nečuvenog, nekazanog, čak možda nekazljivog, metafizički svakako nemislivog, upravo samo po vijesti primljivog i preuzimljivog. ukratko: biva povijesnim mišljenjem.