Ja sam relativno rano krenio na utakmice, sa šest godina.Imao sam i neke prednosti jer sam živio u Splitu.Prva utakmica je bila kvalifikacije za ligu prvaka 1994 Hajduk - Legia.Moja prva utakmica je i ujedno najveći uspjeh hajduka u zadnjih 20 godina.Netko će to gledati kao neku sreću, neko kao nesreću.Ima svega, meni je krivo što Hajduk nije imao više uspjeha.Uglavnom na utakmicu mi se i nije išlo, čale je upirao, taman se vratio s fronta na ljetni dopust.Na poutu do poljuda iz jednog kafića u drugi, kao i i sada svi u bijelom, čakule do poljuda, zastajemo pritom neizostavno kraj starog placa.Ulazim na poljud, nikada prije više ljudi nisam vidio.Mada stadion i nije bio prepun nekih 20 - 25 tisuća ljudi.Uzmimo u obzir da je i Poljud tada moga primiti desetak tisuća ljudi više no danas, te ga je bilo vrlo teško napuniti.Utakmice se sjećam savršeno, najviše čaletovo nerviranje na katalinića zbog oprezne igre u prvom dijelu (0 - 0) prva utakmica je završila 1 - 0 za Hajduk.Drugo poluvrijeme kao iz snova u 48 minuti zabija Asanović prelazi golmana iz lijevog kuta zabija za 1 - 0. Odmah zatim slobodni udarac Asanovića ljevicom za 2 - 0. Delirijum potpuni na poljudu, još kada ej svojom poznatom ljevicom miki rapaić zabio, pa pred kraj tomo erceg ajme neponovljivo.Ne semaforu piše " evropo evo nas " Vraćamo se kući sretni zadovoljni, uz obećanje da ćemo sigurno još koji put na poljud u LIGI PRVAKA.Naravno išli smo protiv steaue, Hajduk e izgubio u nebitnoj utakmici s igračima s klupe kada se već plasirao.Eto u grubo moje sjeĆanje na prvu utakmicu.