e sad onaj drugi dio... tezi za ispricat... ima nesto kod tih putovanja sta ne volim... mrzim se vratit kuci jer te svi onako ushićeni obaspu pitanjima " kako je bilo? ".. a ja san onako jos uvik tamo negdi, odakle san se vratila i najradije bi in ispricala sve i to ono u jednom dahu, al se nekako uvik zadovoljin sa onim " super "... oni koji me znaju, znaju i to koliko mi se neda pisat o tome nekakve romane... htjela bi ja to sve s vama podjelit, nemojte me krivo shvatit... al ' znam da necu moc opisat sve sta se dogadalo, sve sta san osjecala i da cu po svoj prilici zaboravit napisat puno toga... pa cu onda skratit... bolje je tako... krenili smo u četvrtak navečer, oko deset ipo... dan je sam po sebi bija jedna velika katastrofa pa san jedva cekala taj kolodvor i sva ona poznata lica oko mene... šempjasta kakva san još san se prije puta uspila posvađat s dragom mamom, pa san na put krenila tmurnog raspolozenja, koje je nestalo cim smo se smistili u kupee i cim san svatila sta me ceka... odmor s ljudima koje tako volin... tu prvu noć u vlaku se dogodilo nešto sta nije tribalo... s prijateljen kojeg obozavan zato sta je tako smisan i jednostavno zato sta je to sta je... al srićon je sve ostalo po starom =) saznam ujutro da se mojoj najboljoj priji doticni momak uzasno svida... i da je zaljubljena... i sve se zakomplicira... ispricala san joj sve, nije bila ljuta... dobro se drzala cak me pokusala nagovorit da buden s njim... al san samo odmahnila glavom... nije nimalo ugodno biti tako izmedu dvi osobe do kojih ti je stalo u tako blesavoj situaciji... i sve je bilo gotovo prije nego se uspilo razvit u nesto vise da se tako izrazim... malo san se drzala na distanci... pa smo od te veceri komunicirali znatno manje... tako... promjenivsi tri vlaka napokon smo stigli u lepoglavu u petak navecer... cilu subotu smo pjesacili, od jedne kontrolne točke do druge, rjesavajuci zadatke, presli smo 25 km i popeli se na planinu, a sniga do kolina... spavali smo u planinarskom domu i sutra ujutro nastavili... zadnja postaja je bija trakošćan, sa kojeg smo otisli ravno na vlak za varazdin... bilo je tako dobro... bilo je smija... tuge.. ma bilo je svega... i bili smo izmoreni do boli al ' vridilo je... nedilja navecer... vlak za split... ovaj san put ostala u svom kupeu, sa svojom patrolom... pogled kroz prozor u noć, sluše na ušima, svirala je neka đorđeva balada; d-moll, svirajte mi jesen stiže dunjo moja, kad odem, portret... neznam vise... al san se sitila njega, i kako ga nisan " dugo " vidila... i zazelila se onog smjeska na hodniku... " toga jutra sam stigao putničkom klasom "... lipo splitsko jutro tamo u luci kraj kolodvora... sve san ih izljubila i uputila se doma... i pitali me svi " tajo kako je bilo ", a ja ono super... i bilo je... stvarno... i prija se smijala cili dan i govorila kako me ovako neispavanu u zivotu nije vidila... ima nesto kod tih putovanja sta volim... kad i nakon dugo vremena uvik iznova prevrćem pricu s ljudima koji su bili sa mnom i dozivili sve to... i kojima ne treba puno rjeci da bi znali kakav je to osjecaj... eto... malo san neispavana, kao mali nedostatak entuzijazma ovih dana... al ' san sritna... sve je doslo na svoje... pusuljak