Poštuje tjelesni razvoj (r. 5) i propisuje udaljenost od mrtvila, od mrtvih duša (nefeš met r. 6).

Premda se i za ostala bića kaže da imaju nefeš, ostaje činjenica da je samo čovjek posebno stvoren ovakvim zahvatom. (Zohar, Berešit raba, 14, 9).

U Starom se zavjetu ta riječ obično prevodi s nefeš.

Jedno od primarnih značenja riječi nefeš, duša, jest život, kao što je prevedena 119 puta (Postanak 9,4.5; Job 2,4.6; itd.) ili dah, kao što je prevedena u Jobu 41,21.

Vjerojatno je to imao na umu i sastavljač drugog izvješća o stvaranju kada kaže: jahve, Bog, napravi čovjeka (adam) od praha zemljanog (adama) i u nosnice mu udahnu dah života (nišmat hajjim). tako postane čovjek živa duša (nefeš haja) (Post 2,7). prirodno čovječje težište tjera čovjeka prema vidljivome, prema onome što može uzeti u ruku i čime može rukovati kao svojim vlasništvom.

Čovjek je čvorište svih tih odnosa: on je nefeš (shvaćen u našem smislu osobe), kad je riječ o odnosu s Bogom on je ruah (duh), a kad je u odnosu s drugima ili sa svijetom on je basar (tijelo).

Grčki prijevod Septuaginte ima: »Žrtvujete li za svoje grijehe, duša će vaša vidjeti potomstvo«, dok hebrejski izvornik donosi: »Žrtvuje li duša (heb. nefeš) njegova, vidjet će (on) potomstvo.« Očito je ko liko je Vulgatin tekst pridonio kasnijoj primjeni ovog teksta na Isusovu žrtvu.

Zatim predaje Bogu duh svoj nefeš.

Hebreji govore o " životnom dahu " kojeg zovu Nefeš (Nephesch) koji je bio udahnut u nosnice Adama.

Kako god Nefeš nije strogo govoreci samo prana, vec prana kombinirana sa sljedecim principom a to je KAMA (Želja) Oni zajedno cine " životnu iskru " koja je " Dah života " u covjeku, zvijeri ili insektu, fizickog materijalnog života.

Ona nam pred oči stavlja čovjekov život, njegovu dušu (heb. nefeš) poput neke životinje uhvaćene u zamku, pa psalmist zapravo vapije: »Učini da pobjegne duša moja« Zbog svoje dobrostivost i pravednosti, Bog zahvaća u sudbinu čovjeka i izbavlja ga (rr. 5 - 6).

Vječni stvori čovjeka od zemljanoga praha i udahne mu u nosnice dušu života (nišmat hajim, nešama) i čovjek postade živa duša (nefeš). (Post 2, 7)

U čovjekovu tijelu nalazi se i božanski duhovni dio, to je nefeš.

Mjesto nefeša u čovjeku je krv, kako je rečeno: Jer krv je nefeš. 2 Dakle, nefeš zapravo kola kroz sve dijelove čovjekovog tijela, dajući im duhovnu životnu snagu: vid i druga čovjekova osjetila.

Svaki čovjek ima tu osnovnu razinu duše, nefeš.

Prvo je postojanje životne opasnosti (pikuah nefeš), koje životu daje najvišu vrijednost, pa je dopušteno prekršiti sve Božje zapovijedi iz Tore da bi se spasio život.

Svaki dio tijela mora biti pokopan, bez razlike u odnosu na njegovu veličinu ili mjestu u tijelu, jer je duša (nefeš) krvlju kolala cijelim tijelom bez iznimke, budući da organ bez dotoka krvi ne može opstati. (To je razlog što nakon terorističkih bombaških napada u Izraelu vidimo strašan prizor u kojem članovi hevre kadiše - svetoga pogrebnog društva - sakupljaju i stružu s ceste dijelove ljudskih tijela.) Jasno je da se takav pristup suprotstavlja donaciji organa koja pogađa cjelovitost tijela.

Oni, tradicionalno, poznaju animalnu dušu (nefeš) od koje potječe Jecer ha-rá, " griješni poriv "; poznaju rúah, i poznaju néfeš; neću sada više o tome.

Riječ nefeš ne znači samo krv ili život kako tvrde adventisti, već ima 32 značenja, a jedno od njih, vrlo često u Bibliji je duša.

Stih 29. Ovdje duša znači Nefeš.

Obveza ozdravljenja proističe iz važnog židovskog načela pikuah nefeš, to jest životna opasnost, koje odgađa sve zapovijedi iz Tore 27.

Zadnja riječ, prevedena kao dah, život, duša nije nefes (sa sin) kako piše, nego nefeš, sa slovom šin.

Postoji stanje u kojem čovjek ima samo nefeš i ruah, bez nešame, a to je san.

Moguće je i stanje u kojemu čovjek ima nefeš i nešamu bez ruaha, dijela koji povezuje nešamu i nefeš, a to je stanje kliničke smrti.

Umiranje je razdvajanje dijelova čovjekove duše: nefeš odlazi u grob, nešama se vraća Bogu ili židovski rečeno - pod Prijestolje Vječnoga, ruah se, ako je postigao svoje ispunjenje, zajedno s nešamom penje u Edenski vrt, u vječni život, a ako nije postigao ispunjenje, kažnjava se u Gehinomu.

Drugih pet su duhovne razine: nefeš, ruah, nešama, jehida i haja.

Ovo je sve temeljeno na Starom zavjetu: nefeš (grč.psyhi) je božanski duhovni dio, koji međutim odlazi u grob, i time kod neupućenih izaziva zabunu o smrtnosti duše.

Njegovo je mjesto krv, kao što je pisano: jer krv je nefeš (Pnz 12, 23).

Kod umiranja, ne samo da se razdvaja tijelo od duše, nego se i duša razdvaja: nefeš ide u grob, a nešama skupa s ruahom pred Boga, nakon čega slijedi Eden (raj) ili gehinom (pakao)

Postiže se samo proučavanjem Tore (Zakona), a postoji i stanje u kojem postoji samo nefeš i ruah u čovjeku, bez nešame, to je san (u Starom zavjetu je smrt često uspoređena sa snom).