da li je to pošast ovog vremena, ili je uvijek bilo tako (a danas se samo više komunicira u javnim prostorima i o tome postoje tragovi), ne znam, ali mi se čini da je jedan od najvećih čovjekovih problema kako se nositi sa nužnošću promjene vlastita mišljenja i u kontekstu toga kako čuti ono što ti drugi govori jer, kao što je strašna situacija u kojoj se (želi postići da) svi misle isto, tako je strašna i situacija u kojoj cvate deklarativna sloboda govora, a ona u praksi znači nedostatak osnovne komunikacije i buku? zvuči poznato? kakav bi to sjajan pojedinac bio koji bi u svakom trenutku o svemu imao mišljenje koje će se post festum pokazati ispravnim? premda sam vjernik, ne smatram da postoje univerzalni recepti za sreću, jer svatko do svoga recepta mora doći svojim putem: ako vjera nije iskrena kao rezultat slobodna odabira, koliko ona vrijedi? ono što tom problemu daje na značaju jest to što mi ne samo da o nečemu formiramo stavove, imamo mišljenja i tako stvaramo svjetonazore, nego temeljem toga i djelujemo: u realnosti ostavljamo svoje neizbrisive tragove katastrofalan je taj naš, ljudski koncept prosuđivanja: bez njega se u svakodnevnom svijetu ne možemo snaći, a traži od nas da nužno prije ili kasnije pomislimo da smo bolji od drugoga prema jednoj mudroj, tu je početak svakoga zla, zar ne? a svaki kršćanin, ako je istinski vjernik, znat će da ne mora nužno tražiti od Svijeta obranu kada obranu već ima; nije tu samo stvar u svjetskoj ludosti i božanskoj mudrosti, već i u evanđeoskom djelovanju: nemojmo uvjeravati druge riječima, nego djelima jednim od takvih smatram i ovo mjesto: sjednimo, razgovarajmo, vodimo računa o dostojanstvu sugovornika, pođimo dalje dobre volje nije li već i to sasvim dovoljno za svijet kojim smo okruženi? lijep pozdrav svima:)))