Historiografske perspektive toga problema redovito su povezane s ideološkim sustavima.5 O dnevničkim zapisima Iva Natalija, koji je u rukopisu ostavio doista detaljan opis događaja 1806., prije svega se, po riječima Gorana Vukovića, govori o ruskoâ crnogorskoj opsadi i bombardiranju Grada, Âťtopničkom pogotku Gropellijevog kipa sv. Vlaha na pročelju crkve, ali i prestanku opsade 5. srpnja 1806. â upravo na dubrovački stoljetni blagdan Prijenosa Ruke sv. VlahaÂŤ.6 Drugi dubrovački plemić, Âťfrankofil i pregovarač s FrancuzimaÂŤ, o kojemu je govorila Vesna Ä učić, Âťna francuskom je napisao plan reorganizacije RepublikeÂŤ, smatrajući kako Âťu novim političkim okolnostima male države (poput Republike) više ne mogu opstati i zalažući se za stvaranje â Ilirijeâ â države koja bi okupila veliko područje dubrovačkog zaleđa s Dubrovnikom kao glavnim gradom, što bi upravo Dubrovniku omogućilo daljnji prosperitetÂŤ7. Kako se slične kombinacije nisu smišljale tek u Parizu, podsjetila je Vesna Miović upućujući na ruskog ministra kneza Adama Czartoryskog koji i prije ulaska Francuza u Grad osmišlja plan stvaranja države sastavljene od Crne Gore, Hercegovine, Dalmacije i Boke koja bi bila pod potpunim ruskim utjecajem8. O teškim posljedicama intervencije na dubrovačkome području u kojoj su sudjelovale i ruske snage govorio je Nenad Vekarić, povezujući ogromne izravne i neizravne štete 1810. procijenjene na Âť9 milijuna dubrovačkih dukataÂŤ s demografskim posljedicama9. Tomislav Bonić je u Setemani prikazao i moje izlaganje o Dubrovniku kao zaustavljenoj naciji, obrazlažući Âťi često suvremeno neshvaćanje razlike između naroda kao etnosa, plebsa ili demosa i nacije kao relativno moderne tvorevine koja je nastala procesom modernizacijeÂŤ.