ma nisam ja neki meteopat. nisam. to što me s vremana na vrijema pukne samo je u nekoj glupoj koincidenciji s vremenskim prilikama (ma kog normalnog puca kad je vrijeme šareno ko rođendanska torta). jednostavno mi dođe tako... neka me sjeta, ko golemi pauk, omota svilenom paučinom, dovoljno čvrsto da se ne mogu izbaviti, a dovoljno popustljivo da me ne usmrti. sjeta je pauk koji se hrani živim stvorovima. naprosto uživa kada, prije zadnjeg bolnog uboda, prije isisavanja životnih sokovima velikim pohlepnim guljajima (kao dijete što ispija sok u tetrapaku na plastičnu slamku), promatra žrtvino koprcanje, uzaludnu borbu sa snažnim nitima paučine, izbezumljen pogled što urliče ' ' ubij me, nakazo ' '. to joj daje snagu, moć kojoj se nitko ne može oduprijeti. ali, iz bezbrojnih upadanja u tu, vješto spravljenu klopku, naučio sam lekciju. umjesto paničnih pokušaja da se oslobodim te smtronosne čahure jednostavno se primirim. pretvaram se da sam mrtav. sjeta je pauk kojem mrtvi ništa ne vrijede. sjedim zavaljen u fotelji. svojom sam umotvorinom umrtvljavanja upravo otjerao Pauka Sjete i opušten i malaksao prebirem pogledom po polici s knjigama.