I nedavno sam sanjao da sam u nekom polusnu čuo to njegovo pijukanje, ali da nisam ništa reagirao, jer sam bio previše pospan.

Na kraju, kad vidiš koliko si samo napora uložio da ostaneš budan i kada vidiš da ti je trebalo dva ili tri puta više vremena da naučiš jer si u nekom polusnu, vidiš da više daješ nego dobivaš.

Eto mene u polu snu... ali nikoga da me probudi... nažalost.... Zanima me dali bi se uskladile evropljanke sa onima koji su u drugoj vremenskoj zoni.. pa bi se ovi termini uskladili.. haha: o) Ljubi Vas Vaša Leona... u nekom polusnu...

Spavam ja i u nekom polusnu osjetim da se nešto miče u mojoj kosi.

Večeras u plamenu svijeće s mirisom bakinog kolača osjećam se kao u nekom polusnu jer sam napokon umirila cjelodnevnu glavobolju..

Umjesto da spava, nalazi se u nekom polusnu, ili uopće ne može spavati.

Možda zbog lagane fibre i umora, a možda zbog samog ugođaja, cijelo sam vrijeme bio u nekom polusnu.

Bila sam u nekom polusnu kada sam čula udar.

Sinoć sam, u nekom polusnu upalio telku, kad tamo Krešo Mišak i neka dva lika pokušavaju rastumačit da su piramide ustvari oscilirajući kristali (?), vodiči orgona, te kontejneri energije.

Više nisam znao što je stvarnost, bio sam u nekom polusnu

Samo morate ležati mirno, ne pomičite se tako možete ostati u nekom polusnu istog sadržaja, ali samo nakratko, možda čak i bude malo zbrčkano, ali sigurno se Inače, najbolji način da se sjetite što ste sanjali, svakako je taj da nakon buđenja, ostanete u istoj poziciji.

Dobar dan, u nedjelju popodne sam već osjetio kako mi se sprema infekcija (čudan okus u grlu, nejasan umor) i cijelu noć s nedjelje na ponedjeljak sam proveo u nekom polusnu/polubunilu i sutra sam bio već jako slab s jasno natečenim krajnicima.

meni se nesto slicno dogodilo kao i tvojoj frendici... dok sam pokusavala zaspati, mogu rec da sam bila vec i u nekom polusnu... i to je najgore, jer ne znas ocijeniti da li sanjas ili je to java... uglavnom, dok sam tako " kunjala " osjetila sam da mi se nesto priblizava s ledja, ali imala sam osjecaj da je to netko pozant, tipa kao da mi je u sobu usla stara i da me zeli pokriti (tako neki feeling)... i onda kad mi se skroz " to " priblizilo, uhvatilo me za stopalo i zazvalo me mojim imenom.... glas je bio dubok, muski, nekako jeziv... ja sam se uzasno prenula i u slijedecem trenu sve je nestalo... bas sam se ono - usrala: D a inace u obitelji sam imala slucaj, jedan moj bliski rodjak, dok je bio dijete, oko 4 godine starosti, svaku noc u isto doba je plakao i vristao " pusti me, pusti me.... mali je bio kao u nekom transu, nisu ga mogli nikako probuditii to je trajalo kojih mjesec dana i onda je prestalo.... zbunjeni starci (moji rodjaci) nikad nisu saznali sta je to bilo... a da stvar bude jos cudnija, malome su ujutro po tijelu nalazili nekakve ugrize, nesto tipa ono " ljubavni ugriz " onako neki podljevi... na nekim djelovima se mali mogao i sam ugristi, npr, po rukama, ali po vratu, straznja strana nogu, ispod guze i sl...???? totalno zastrasujuce... ali nemamo pojma sta ni kako....

Sat vremena, pričaju, sve je bilo kao u nekom polusnu.

e sad, to je sve bilo u nekom polusnu.. ali zaista već 2 noći se nije popišala u krevet.

Naime kad sam studirala tolko sam kave dnevno znala popiti da sam ulazila u neke jako čudne faze koje su počinjale tak da sam imala jako puno energije (to je bilo super), ali su redovno završavale užasno (obično nisam mogla zaspati, nego sam bila u nekom polusnu s noćnim morama).

Sada imamo problem, jer prošlu noć jednostavno ustao, u nekom polusnu stajao je na nogicama, nešto je mumljao...

Lagana šetnja dobro poznatim putevima, grad još snen, sve kao u nekom polusnu.

Kao, činilo mi se po noći da me nešto steže, ali nije to bilo tako bolno, jer sam se toga sjećala kao u nekom polusnu.

Prvih je dana tumarao još u nekom polusnu; na dosadanji život nije mogao zaboraviti, a na novi nije još mogao naviknuti; povlačio se od gostione do gostione sve u nekoj nadi, da će mu onaj dobri život opet iznenada pasti u krilo.

Kad me vidje mirna i u nekom polusnu; ona zovne Uru.

Sanjala sam da ti pišem A nije mi palo napamet da ti pišem Iako nema razloga da ne pišem Jer nisam ljuta ili tako nešto Jedino mi...... nekako ruka teška Al ' maloprije U nekom polusnu Došle mi riječi S tobom sam doživjela uspon i pad Velik uspon i gadan pad Što je točno bilo......... baš... ne znam Od tih oscilacija još sam rastresena I nisam skroz pri sebi Kako je tebi?

ne volim baš jutra... teško se budim... znam da je to dobrim dijelom posljedica činjenice da rijetko kad zaspim prije 1 - 2 h u noći i da se budim rano... premalo sna... i svakog jutra sjednem tako u taj svoj autić i stanem se u kolonu i polako guram prema poslu kao jedan od tisuća iz slavnog Zg prometnog kolapsa... i kasnije se baš i ne mogu najbolje prisjetiti kaj se to točno sve događalo ujutro... ono, standardne prometne gluposti, tko mi oduzeo prednost, tko je zaspao na semaforu, tko se proguravao i skoro me ogrebao... obično sam sav u nekom polusnu... bitno je jedino da znam di sam parkirao: -)... no dobro, sad, nije da sam opasan na cesti, koncentriran sam na vožnju, ali jednostavno onako, budan spavam: -))... danas je bio tmuran i kišni dan... i bilo je neobično hladno za ovo doba godine... čak sam i onu neku vestu na " ciferšlus " navukao na sebe iako je predebela i nosim ju isključivo u najhladnije zimske dane, pa sam je stoput skidao i oblačio... i uglavnom je bio savršen dan za odustati od svega, okrenuti se, pokrit preko glave i ostati spavati... ali nažalost (ili sreću), to si ipak više ne mogu dopuštati... htio ili ne, moram ustati i ići na posao... i tako sam danas ujutro prije posla morao nešto u Novi Zg (porezna uprava, borbe s birokracijom)... i vraćajući se prema firmi, prelazeći preko Jadranskog mosta, obuzeo me skroz neki lijepi osjećaj... kiša je stala i zrak je bio tako nekako čist i pogled je bio bistar i stao sam u koloni i gledao prema Sljemenu... vrh je bio u nekim prelijepim, razbacanim, ludim, sivim oblacima... samo je vrh tornja izranjao iz njih... stajao sam u toj koloni iznad Save, gledao u Sljeme i kroz glavu mi je prolazila samo jedna misao... baš volim ovaj grad... i nije bilo bitno to što se vučem u koloni auta punih nervoznih ljudi, što je hladno, što je padala kiša, što je rano i najrađe bi bio u krevetu... ti ludo sivi oblaci nad Sljemenom su me kupili i pretvorili to nekakvo naizgled bezvezno jutro u nezaboravno... i pobjegao mi je smješak: -))... pojačao sam muziku, zapjevao... i super mi je bila ta kolona auta... i mokra cesta puna rupa i lokvi... i ljudi s kišobranima... i stare sive zgrade i neboderi... i zeleno drveće puno lišća... i oblačno Sljeme ispred... i sišao sam s Jadranskog mosta, pa po Selskoj, pa dalje... i tako je bilo lijepo jutro... i baš volim taj grad... i one stare plave tramvaje... i proći Ilicom prema Trgu, popiti piće u Tkalči ili Bogovićevoj, prošetati ili se provozati biciklom po Jarunu, otići na Sljeme i gledati grad, ili ljuljati onu žičaru u vožnji: -))... ma samo se voziti noću njegovim praznim ulicama... pa ići doma izvana dok sviće zora i ptice već pjevaju... savršeno... i možda nema more i možda je siv i možda ima toliko puno mana, ali to je moj grad... moj grad...

dobro je dok sisa samo svoj palac.:) noćas se probudila i igra se sa mojom rukom, a ja u nekom polusnu i onda uzme moj palac (nisam ni primjetila) i ugrize me jao kako boli: 504: ne mogu vjerovati kako su to oštri zubići i kako je to jak ugriz

A djevojčica je cijelu noć provela kao u nekom polusnu, gledala kroz prozor zvijezde nad crnom šumom: toliko zvijezda koliko ih nikad nije vidjela.

Postaju nejasni, nedefinirani, kao u nekom polusnu.

Ona je također bila u nekom polusnu.

Ispijam poprilično veliku šalicu crne kave jer sam se maloprije (jedva) probudila pa sam još uvijek u nekom polusnu.

Neprimjetno poskakujem u ritmu glazbe koja se vrti u mojoj glavi.Duboko udišem uzavreli noćni zrak i poput djeteta se igram lovice sa vlastitom sjenom, ne mareći pritom da li je moje ponašanje popraćeno potajnim smijuljenjem ljudi koji sjede na balkonima svojih stanova, čije se zapaljene cigarete doimaju poput razdraganih krijesnica u mračnoj šumi.I dalje naivan trčim prema autobusnoj stanici na čijoj klupi netko sjedi.U trenutku se uozbiljim i ozbiljno koračajući sjednem do pogrbljenog starca.Oko nas nema nikoga, čak su i noćni pušaći pozatvarali balkonska vrata ne bi li uhvatili san za ruku da ih povede na Kubu, u tvornicu cigareta ili gdje već požele poći... Pomalo mi je neugodno sjediti do njega.Nije čak ni zaudarao kao većina starijih ljudi, niti bio znatiželjan ili bezobrazan.Samo je sjedio u nekom polusnu, skriven ispod svog crnog klobuka.Kratko sam ga pogledao, crvenjeći se pritom, kao da sam učinio nešto sramotno.Iako sam ga pogledao samo na trenutak vidio sam mnogo.Vidio sam njegov nos, ožiljak, nepostojeći prst i tetovažu.Nos mu je bio nepravilan, a pri vrhu se nalazila velika kvrga, vjerojatno uspomena na jednu od mnogih barskih tučnjavi u kojima je sudjelovao.Na jednoj je ruci imao samo četiri prsta, vjerojatno uspomena na rat u kojem mu se rana inficirala i uzrokovala amputaciju kažiprsta lijeve ruke.Na zapešću je imao kratki ožiljak, vjerojatno uspomena na prvog prijatelja s kojim se zarekao na vječno prijateljstvo mješajuči vlastitu krv s prijateljevom.A malo iznad toga nalazila se tetovaža, vjerojatno uspomena na njegovu preminulu ženu Ružu.U tom su me trenutku zaslijepila svjetla crnog autobusa.Ušao sam i kroz prozor promatrao kako za sobom ostavljam nečije uspomene..

Dok nam je to govorio slušao sam njegove riječi kao u nekom polusnu, ali sam svaku čuo.