Na svom prvom postu sam si otpalila strelicu gore nemajuci pojma sto radim jer sam iskusavala mogucnosti i opcije na portalu - to je jedini clanak koji sam sama sebi ocijenila.

Nasavsi idealnu lokaciju za Shire, New Line Cinemas je obitelji Alexandar ponudio ugovor, koji su oni potpisali nemajuci pojma tko je Tolkien i sto je Trilogija.

Odluciti se za takvo rjesenje situacije koja usmjerava cijeli daljnji zivot nije niti malo jednostavno i iznimno je traumaticno za zenu, jako je ruzno kad se o toj temi teoretizira i svi se prave pametni nemajuci pojma kako je biti u toj situaciji - ljudi se ponasaju kao da zene to rade bez savjesti i spoznaje o onom sto su ucinile.

Oni prosvjeduju protiv njega posredno, nemajuci još u vidu jasno proturječje između intelektualnih vlasničkih prava i sloboda koje brane.

Sjedio je do nje, sklupcan u neki neudoban polozaj, nemajuci mjesta da se rasiri, i pusio...

Stric je zakocio i, nemajuci pametnijeg posla, progovorio: - Mislio si da je selo zajebancija, a?

Kretao se elegantno u guzvi ljudi nemajuci potrebe nikog vrijedati, uvijek je nalazio svoje mjesto i svoj izvor adrenalina.

pa ne mogu vjerovati. opet mi se to desava. sjedim skoro pa cijeli dan pokusavajuci nesto nauciti, ali naprosto ne ide. sad bas dozivljavam znacenje termina " fjaka ". iskreno ne znam bas sto posto sta to znaci ali znam da me cijeli dan dere. pazi otkazem sve obaveze, ma ne sastajem se ni sakim, cak ni sa svojom Dragom, i unatoc tome sjedim cijeli dan doma bez veze, nista ne ucim, ma prakticno nista ne radim, cak sam se odrekao WOW-a i nisam ga danas igrao, i opet nista... ne kuzim sta je to u meni, zasto sam takav... a cudim se drugima kad kazu da nemogu uciti pa im velim kako je to stvar volje... no ocigledno ima izgleda jos nesto, valjda je potrebna CVRSTA volja koja bi mi eventualno sada mogla pomoci... a ne znam, evo i ovo sto sada radim, pisem svoj blog podstaketo je u mojoj pod - nad - i svijesti samo tom idejom da ispadne da nesto radim a u biti ne radim nista: kradem Bogu minute, sate, dane... kradem sve sto se ukrasti dade samo da ne radim, samo da ne ucinim nista sto mi se neda... uzas, tako cu sutra roknuti da ce se sve pusiti... a gle sto je najgore, cak sam i miran sto se toga tice. a roknem, roknem, pa sto sad nije ni pocetak ni kraj svijeta. nazalost kraj je ovog jos jednog mog neradnog dana ili da tako kazam uludoprovedenog... ali da sam barem nesto korisno napravio... ama bas nista, kao biljka, ma gore od biljka ona bar ukrasava prostor u kome se nalazi a ja... ja sam samo pomocno smetalo samom sbi u zivotu... nista mi se ne da raditi, ili barem nista korisno... ako ovo iko ikada procita mozda se sjeti da je imao slican osjecaj nekada u zivotu ili barem rekne: a vidi budaleeeeee... ma komaticno se osjecam, uljenio sam se abnormalno. cak listajuci po svojoj biblioteci misli ne nalazim cak ni aktivnost koja bi me mogla pokrenuti da se dignem i odem nesto raditi... ma zvali su me i na pivu danas ni to mi se nije dalo e onda znate koliko je sati u mojoj glavi. kazaljke su se poklopile i tako stoje poput nijemih statua cekajuci da u najmanju ruku budu slomljene jer nikakve koristi od njih... bezveze, pisem misao za mislju, radio svira i nerviraju me svojim silnim reklamama, ali sa toliko ljen da posegnem za daljinskim i ugasim ga, ili mozda nisam ljen, izgovaram se da ce mi misao pobjeci dok dodjem do daljinca... i taman kad odlucim da cu ga ugasiti i konacno posegnuti prema daljincu oni puste neku dobru pjesmu i moja radost se nastavlja do iduceg bloka reklama kada ponovo krece razmisljanje o tome da bi ga ugasio, i sve onda ide ponovo... dobro je neko nekada rekao: sve se okrece. ako zanemarimo cinjenicu da cu ako nastavim ovim tempom uskoro i izgledati kao krug, sto s neke strane nij lose jer kazu to je oblik savrsenstva, sto cini se dalje implicira da su okrugliji ljudi savrseniji od onih coskastih ali ajde... iskreno sretniji sam nego da sam neka manekenka... evo ga opet se.u na radio o proracunu, ini... puste brojke koje valjda nikome nista ne znace ali mocno zvuci kada se pomenu ti silni milioni a niko nista ne radi, nista se ne pomjera, svi se drze fotelja kao pijan plota i nepustaju pod svaku cijenu. samo recite sto treba obecati obecat cemo, samo da ostanemo u foteljama. a kada ostanemo, onda cemo do unedogled raspravljati o nekim naokointeligentnim stvarima, cisto da si upotpunimo vrijeme i dadnemo dojam raji da se nesto dogadja. kada neki iole pametan i hrabar covjek iz naroda predlozi neku prakticnu i dobru stvar uputit cemo ga da na 16 razlicith adresa mora poslati to u pisanom obliku u 3 primjerka naravno, sacekati zakonski rok u kome mu niko nece odgovoriti jer ce se opavdati da su prezatrpani, a nakon toga predloziti da ih tuzi jer ipak to je njegovo pravo. ako se neko i odluci na takav korak, oni ce se odluciti na zastaru i dalje cekati skrtenih ruku da se nesto dogodi nemajuci nikakvih kreativnih i pametnih ideja jer su ih potrosili u izbornoj kampanji a ionako su prakticno neizvedive, samo u teoriji zvuce dobro. a kako stvari stoje ne bih se cudio kda uskoro uvedu PDV na PDV jer cujte neko ipak mora staviti novce u dzep. placa od 15 000 kn pa navise ipak je premala da pokrije sve njihove potrebe pa stoga je nuzno naci nacina da se proracun i paraproracun popuni. ma dobro nisu oni tako losi rekli bi neki,,, ma dobri su ko kruh, treba ih nozem rezati... odoh ajde bok

Motala sam se okolo-naokolo pumpe ko neki gangsta rapper oblijecuci oko pumpe, nemajuci apsolutno blage veze sto da radim.

Tada, nemajuci vise strpljenja, posto sam se zurio da rasklopim svoj motor, nazvrljah crtez.

I na samom kraju, pozdrav od cetveroclane postave Mladicha, koja je za Vas posjetila Radosic i posebno od Katolika koji je, kao i uvijek, dogadjaj fotografirao i obradio ga na saljiv nacin (nemajuci pri tom namjeru nikoga nikoga uvrijediti, vec nasmijati ljude diljem Hrvatske, kao i arhivirati obicaje iz kulturne bastine koji, nazalost, sve vise izumiru)..

Vise povjerenja stoga imam u " lou profajl " gurue poput recimo jednog grihasta gurua neke vaishnavske tradicije za kojeg am jucer tek nesto cuo, a koji je, ne zeleci se kompromitirat i nemajuci interes za popularnoscu/udobnoscu itd., sa zenom do kraja zivota spavao na tlu pred hramom iako su imali bogate (indijske) ucenike koji su im svasta nudili

Znaš šta je isto žalosno šta niko odi nikad neće otići na neki vaš portal.. a da nemate ga.. kao ni klub.. da dodan ja osobno nikad se nebi ni potrudija komentirat ikakvu vijest ili bilo sta u vezi dynama jer me apsolutno ne zanima a vi se tu skupili ka štakori i visite 0 - 24 nemajuci život i ljubav prema svon klubu vec samo iskompleksiranost na VELIKE.Zato ste tu. uništi drugima šta imaš umisto da se borite za svoje... a to je žalosno... A NAJŽALOSNIJE ŠTA NIKAD NEĆETE BITI SVJESNI TOGA

Uvijek ce biti kiselinski ostatak, nemajuci neke posebne uloge u zivotu.

Jugoslavenski primjer, a i vecina post-socijalistickih zemalja u zadnjih 23 godine nisu pokazale nista drugo nego da su postale neo-kolonije koje Zapad vuce na spagi i koje teturaju pojma nemajuci kamo... prikaži cijeli komentar

Posljednje godine života, 1925., Jesenjin je u naprestanoj agoniji stvaranja i smrti.Pjesme prosto kljućaju iz njega da se i sam on tome čudi. " ne mogu da ih zaustavim ", " to je kao navijeni stroj ", govorio je znancima.Prije toga, 1924., na Kavkazu, također je grabeći od života bilježi sve što se godinama gomilalo u duši.Nezaboravna ispovijest Ana Snjegina izlijeva se snagom bujice u divnu lirsku pjesmu.Ana Snjegina je pjesnikovo i najrealistcnije ostvarenje, sa utiscima iz rodnog kraja 1918. gdje je Jesenjin proveo ljeto i bio očevidac mnogih događaja.Pred smrt Jesenjin se najviše sjeća ljubavi, koja za njega znaći najveću sreću i čudo na svijetu.Njena prolaznost mući, on bi htjeo viječno sanjati svibanj i onu koju zauvijek voli i da nikada ne precvjeta.Ispovjesti smrtnika, tako bi se mogle nazvati posljednje Jesenjinove pjesme.Opraštajuci se sa životom, on u njima, tonomintimnosti, uzbudljivih osjećanja, tihih radosti i tuge, izražava najneposrednija osjećanja najdražeg sebe.U jesen 1925. pjesniku se teško moglo pomoci " Kada se u posljednje vrijeme govorilo ", kaže Mariengof, " Jesenjin pije ", riječi su zvučale kao " udarci malja " i svi su bježali od opasnog, mahnitog i izgubljenog čovjeka.Po svima svjedočanstvima Jesenjinu je ovih dana ostajao samo jedan izlaz-bolniac, a prijateljima - opasnost da je ne odbije kao nekada sanatorij.Navecer 23. prosinca, Jesenjin po bilješkama zeta Neasedkina, odlazi sestrama u Zamoskvorecje i ne pozdravlja se ide u sobu i kupi sve svoje stvari.Jesenjin stiže u Petrograd 24. prosinca ujutro, odsjeda u hotelu Angleter i tri dana juri obavljajući poslove.Bolesno uznemiren i nuropat, Jesenjin se tih dana osjećao strahovito usamljen.U hotelskoj sobi br. 5, koju je nekada dolazio sa Isidorom, atmosfera postaje sve teža, narocito navecer.Kad god bi pred spavanje otvorio prozor ulijetalo bih jato vrana koje dugo nije mogao istjerati.U duši se stvarao još veći pakao, i on je ujutro 27. prosinca, nemajuci tinte - kako je sam pricao preko dana poznanicima - napisao pjesmu krvlju, iz rasječenih vena.To su bili stihovi " Do viđenja, prijatelju ", predani navecer mladom pjesniku V. Erlihu, koji je zaboravio da ih pročita i zavirio u njih tek kad je bilo dockan.Navecer 27. prosinca, Jesenjin je u restoranu svog hotela zamišljen i tužan.Poslije večere je u vestibilu, gdje dugo sjedi sam, nervozno puši i tone u nesanu misao, dok se odmara u u ogromnom gradu i velikoj kući.Umoran, duševno bolestan, očajan, on katkad ustane, šeta, gleda kroz prozor u snježnu noć punu oblaka i magle, pa opet skrušeno sjeda, nastavlja pušenje, i trlja čelo.Rob utisaka i pretjeranih crnih uobrazilja, zlovoljan i utučen, ostaje tako do ponoći i do bezumne svjesti kada usplahireno počinje juriti hodnicima; onda kuca na vrata susjeda i moli da ih otvore i preklinje da ga puste unutra.Ali u mutnom sjaju dubokih i bešumnih hodnika nigdje nikog: ni žene, ni brata, ni prijatelja.Pred zamagljenom svjesti otvaraju se samo vrata najmljene grobnice.On juri u svoju sobu, razbacuje namještaj, pravi nered, i u užasu, opet siječe nožem vene, zatim prebacuje u kutu sobe preko cjevi za parno grijanje uže od prtljage, navlači omću oko vrata i posle ponoći izmedu noći 27. i 28. prosinca 1925. izvršava trostruko samoubojstvo: sjecenjem vena, vješanjem i gorjenjem uz cijev za parno grijanje...

Nemajuci kud.... Petar i ja stvarno odlazimo na pikado u nas omiljeni kafic.

Oni koji su prihvatili to Ucenje i radili za Bozji Ideal postali su blistave zvijezde na covjecanskome nebu. 7. Sada se, u našim danima, povijest ponavlja. 8. Oni koji bi zeljeli da ljudi povjeruju kako je religija njihovo privatno vlasništvo ponovno pokušavaju navaliti na Sunce Istine: oni se odupiru Zapovijedi Bozjoj, izmišljaju klevete nemajuci nikakve argumente i dokaze protiv nje.

Nemajuci drugog izbor on se, kao svaki kulturan Europejac, obratio policiji.

I taj bedni, nemajuci mogucnosti da to ucini, s puno ce mrznje dati odgovor, govoreci: Odakle, ljudi, da vam dam da jedete i pijete?

Narodi ce, slusajuci to, zaridati i liti suze, nemajuci utehe u svom jadu, a pri svemu tome, jos jedna neizreciva muka pridodace se njihovoj patnji, naime to sto su tako brzopleto poverovali Mucitelju.

Opet obmanjujes.Stalno govoris uopceno o gradevinarima, nemajuci ni nasto odgovor.DALEKOVOD o DALEKOVODU se govorilo.Jedna dionica.Usput si kao i obicno popljuvao svih 18 dionica sa crobexa osim LEDA.LEDO, LEDO kupite LEDO.Kokice kokice kupite kokice

Kinez jadan stao i gleda nemajuci pojma sta zena govori no kad mu je pokazala i dobila je ali je poslje ispricala kako je kupovala pa smo se tome smijali danima

Naprosto, pojedinci citaju gotovo sve po redu na sto naidju, nemajuci pri tome gotovo nikakvog kriterija po kojima bi od mnostva tema izabrali one za koje se isplati potrositi vrijeme

Makar, nemajuci djece, imala sam vremena raditi na svojoj zenstvenosti i samouvjerenosti: D (A i na ostalim stvarima: D) Nadam se da cu dozivjeti i to iskustvo, ako ne bude prekasno.

Ona je ceo svoj zivot provela nemajuci svoj krov nad glavom, nemajuci nikakvih dobara.

Pristala sam, nemajuci pojma di idemo...

Te svjesnosti kreiraju Prazninu, nemajuci direktne veze sa Apsolutom niti njegovim sferama, kao ni sa sferama Kaosa.

Slaba na cijeli taj veseli cirkus i nemajuci kud, dok klinci veselo vriste po parku, ja po tko zna koji put cavrljam s potpunim strancima: tko smo, sto smo i kako smo ovdje dosli, sto tu radimo i kako dugo ostajemo, sto Mala voli jesti i kad ide spavati... i uvijek ista pitanja

Hrpica (pardon, dvije) magnetnih zapisa na diskovima (tj. moj datum rodjenja sejvan u forumske profile), i par milijuna elektrona koji su preko njih presli u ponoc, nemajuci pojma ni sa sebe da postoje, a kamo li za mene, i ne znajuci su ispisale zelje za sretan rodjendan, meni, ovom, onom.