Dakako, prisutna mora biti i globalna ironija u završnici (po analogiji s globalnom metaforom), a ona se odnosi na ne naročito originalno, ali zabavno izvedeno zapažanje da je djelovanje tzv. običnih ljudi u neobičnoj situaciji daleko nepredvidljivije od onog profesionalnih špijuna, te (mnogo izravnije) na trijumf smiješnog, no dubinski neugodnog Lindina psihopomaknuća - na djelu je gotovo razorna ilustracija moći pozitivnog mišljenja koja jasno pokazuje ono s čime se malo tko nije susreo: u ljudskom društvu (daleko) prije će uspjeti poluretardirana persona vođena silnom voljom za postizanje svog cilja, nego savjestan, trezven i nenametljiv čovjek, kakvog u filmu predstavlja sporedni lik upravitelja fitness cluba, Ted (Richard Jenkins).