Prolaze vlakovi, prolaze vlakovi, na čelu im tri svjetla raspoređena u trokut, odnose nezanimljive ljude, to je pogled s visoka, s balkona, odnose mirise koji su se dovoljno rasprostrli za njuh napuštenog zagrebačkog psa, ali ne dovoljno i za ljude, ne i za ljude, prolaze mrtvi, oni su prethodnica, tek umrli naši, zaspao je čovjek u vlaku, više se neće probuditi, tako će skončati, uz malo sparine, neotesan, masne brade, po kojoj će zacuriti slina, ne vidim optimizmna u pojedinačnoj sudbini bilo koga od nas, traju interludiji kad se postižu rezultati, koji su plod posve slučajno programirane iluzije, ne možemo ne htjeti, kako te logika propasti kukavički gura u novu nevolju, u oholost, najtuplji ljudi obično najdulje traju, u svojoj ograničenosti ne guše se, poskakuju, postojimo jer smo nepravedni, to je tako, žderu se naše misli, neraspoređen višak u najboljem slučaju, predaleko si otišao, mozak ti je pojeo pamet, majmune, zar ne vidiš rub ponjave na vjetru, to je to, lepršanje svijeta, dvije-tri kopče s banalnim, nema pomoći, nema, prolaze vlakovi, prolaze vlakovi, uskoro će i misli, u njima ima matematike, u njima živi neobjašnjivo jako rasprostranjeno polje protupješadijskih mina, pjeva masa, petnaest tisuća ljudi uvijek će se rado okupiti da skakuću da je tako kako je, kao jedan, kao jedan, slave lukavo zlo što se zagnojilo u glavama besmrtnika, gluho doba kad jenjava zvuk ushićenja, trenutačan uspjeh rasprskava se u konfete, sve što bi bilo hrabro, i što bi bilo buduće - isčezava, strojovođa ima kapu, nevin glupan u noći, to je njegovo ja, ta kapa umašćena pod obodom, šeširi i kape rado lete u zrak, pokrivalo za glavu, prevelik mozak ispod njega, zamisli koliko je golem kad glupanima daje snagu, mrzimo jedni druge, mrzimo potpuno, to je teško priznati, to je, tvrdi se, složeno, besubjektan je svaki pokušaj da se bude dobar, da se bude dobar, toliko nepravde nanosi rođenje, toliko nepravde.