On je stilski čist u smislu izravnosti, taman po tonu i bez suvišne parodije; monomelodičan s više stišanim kontrapunktom nego polifonijom čime se želi reći da se instrumenti, kao samostalni, obaziru na glavni glas koji često teče u dugim govornim lukovima, a njegovu jezgru, iz koje se sve razvilo, sačinjava baš ona izreka neurotične insomnije koja može završiti tragično: 4.48, I should sleep.