Dolenčićev melankolični postmoderni soul koketira na obje strane, on varira melankolične uspomene platonskih ideala i trivijalne svakidašnjice, živopisni fragmenti idu ponekad do podrobnosti naturalističkog karaktera (sjajni prelet agenta sa šeširom i u baloneru, slučajne asocijacije na uglednike, ali i ishitreno angažiranje sv. Dujma u lutriji), da bi s druge strane operetu začinio neurotičnim signalima novog egzibicionizma (samba i donje rublje brojnog muškog ansambla).