Više danas nego juče i više sutra nego danas, demon što jaše na vratu ljudi i bičuje njihova srca naprijed prema ciljevima koji izazovno blistaju u daljini, ali se rasplinjuju u ništavilo vrijedno prezira, čim ih dostignu, uvijek pružajući obećanje novih ciljeva naprijed ciljeva još blistavijih, izazovnih sve dok su na horizontu, ali određenih da nestanu u novom ništavilu čim dođu na dohvat; a ta glad, ta nezasita glad za uvijek novim ciljevima koji razjedaju ljudsku dušu.

A ionako će uskoro i moje ustreptalo srce naći svoj mir... u ništavilu mraka

O svemu pomalo i o ništavilu ništa

Tako, na primer, Sveti Mučenik Karp (koji se slavi 1 Z. oktobra), pred neznabošcima i bezbožnicima onoga doba, nije hteo da slavi lažne bogove, n e g o samo Hrista - jedinog Istinitog Boga, pa je zato govorio ondašnjim vlastodršcima: Istiniti bogopoklonici, koji se po božanskoj reči Hristovoj klanja ju Bogu u duhu i istini, upodobljavaju se slavi Božjoj i postaju zajedno sa Njim besmrtni, jer se još sada pričešćuju večnim životom kroz Hrista Logosa (Boga Slovo), dok se oni koji služe lažnim bogovima upodobljavaju ništavilu đavola i sa njime propadaju u pakao.

Mjesto smrti bila je svjetlost ». [ 2 ] Iako je upravo ova Tolstojeva pripovijest Heideggeru bila nadahnućem za formuliranje problematike o bitku-k-smrti u Bitku i vremenu (1927.) [ 3 ] Heidegger svojom mišlju o« škrinji ništa »ne osporava mogućnost nastavka života nakon prolaska kroza smrt i sve njezine rizike, on ne govori o ništavilu onkraj smrti, nego je tom mišlju on koncentriran na spoznajni aspekt refleksije o eventualnim događajima nakon smrti.

Zato ta slavna« škrinja ništa »ne govori o ništavilu u njedrima smrti (jer bi time i sama prekoračila rubikon svojega legitimiteta), nego govori o ništa-spoznaje, nemogućnosti da se u egzistiranju i granicama filozofske refleksije kaže bilo što afirmativno o unutrašnjoj biti smrti.

Isus, Očev vječni Sin, sa svojim uskrsnućem objavljuje da čovjek, povijest i svemir nisu određeni da završe u ništavilu, nego da uskrsnu na novi život.

Filozofiranje o Ništavilu ostavismo iza sebe i započesmo koračati ususret dubokom smislu.

Pisati sve o ništavilu i ništa o svemiru, jer pisanje je sve

Oni su svjedočili kako samo Krist može potpuno ozdraviti, dovesti ponovno na pravi put i dati nov i pun život životu koji se prije činio besmislen i naglo išao ka ništavilu i bezdanu.

Puthoff je, međutim, uočio da na toj subatomskoj razini nije riječ o naprosto ništavilu, vakuumu, nego, zbog fluktuacija energije bez vidljiva uzroka putem tzv. virtualnih čestica, upravo suprotnome o moru kvantnih polja, pravom mravinjaku aktivnosti.

Ali ono što mi je u prvih nekoliko minuta najviše odvuklo pažnju bili su mirni i tihi Č ileanci, Č ileanci koji su gledali u pod kao da lebde iznad nepreglednog ponora i kao da je taj aerodrom samo jedna iluzija i kao da ć emo svi završiti u nekom ništavilu koje ć e nas č udotvorno i neizbježno zaštititi, traže ć i zauzvrat tajnovit i neoprostiv danak, danak koji nitko nije u stanju platiti, ali nije ni spreman priznati da ga ne ć e platiti.

U apsulutnom ništavilu nema vremena, nema se šta stvoriti u njemu, ne može.

No i onda to " ništa " nije ono ništa na koje mi ljudi mislimo kada razmišljamo o ništavilu, ono je sve jedno " nešto "

RTL TV, 18.45 vijenac Prilog o moralnom ništavilu lokalnog istarskog nemoćnika i političara Ivana Jakovčića Croate zaslužuje počasno mjesto u današnjem izlogu novinarske profesije.

Odnosno, umjetnost koliko god se trudi biti izvan politike, ne može biti jer ne može raditi u ništavilu, tj. u nuli.

Na kraju svega čeka nas osamljenost i zapisanost ništavilu.

Da li zaista osamljenost i zaista zapisanost ništavilu?

Nas kao stabilnih i neporecivih subjekata faktički i nema, ali je čini se samo Don Žuan u stanju to sebi da prizna, te da od toga napravi svoj modus vivendi, svoju carte blanche za putovanje prema ništavilu, svoju oksimoronsku nirvanu.

Možda, osim idejnog, epistemološkog, apofatičkog, takođe postoji i socio-psihološki aspekt nihilizma: pozivajući se na radove Kristeve, pobeda inhibicije (apstinencije) i asimbolije (pripadanje ništavilu), možemo tumačiti kao posledicu bazične nesposobnosti za identifikaciju sa Trećim (sa ocem, sa formom, sa Šemom) a ova je identifikacija, po svojoj prirodi, falička i simbolička.

Primjer: Kako točka usamljena u ništavilu može npr. znati da postoji, ako nema promjene?

Na gornjem lijevom ekranu vrte se video klipovi u kojima građani Zagreba djeca, odrasli i stariji, pušu balone od sapunice, koji putuju prema kameri, lebde zrakom, te nestanu u trenu, u ništavilu.

Kiši grad tihuje tišinom ukazanja dogodit će se čudo istina utkana u oblake koji grle suton pred svanuće sna panorama se zgusnula u suzu neba kotrlja se oknom i ostavlja blješteći trag u katakombama podzemlja strahuju sjenke u nietzscheanskom ništavilu titraju lažne vizije otrgnute iz mraka, odbjegle od svjetlosti na obzoru iskri tajna objave uskrsnuća ljubavi kada ponoć odbroji vrijeme tišine rodit će se veliko svijetlo istina će zaslijepti oči nevjernika i oni će osjetiti bol istina uvijek zaboli trgovce na sajmu taštine poslanje istinskog postojanja se obznanjuje svjetlom kopljima koja grade arkade ka vječnosti bezbožnici navlače farizejske maske, omataju se velovima hipokrizije i mrmljaju molitvu istina uvijek oprašta lažna svjedočenja i izdaju ona je strpljiva u svom čekanju blaga u svom pokazivanju ona je iskra na kraju tunela talasujća kaplja u netalasanju prevarantskog mulja stigma boli na tijelu žig ljepote na tkivu trajanja

Zar sam tako završila..??.. Sivim pogledima prema ništavilu... - Bježim od NAJVEĆE POGREŠKE ili NAJLJEPŠE STVARI koju sam " imala "....... SAMO GA ŽELIM DOTAKNUTI....... A kako sam nekad lako mogla reći da ga volim....

Izleda da je Delija na dobro duhovit način rekao da je ideja o reinkarnaciji utemeljena u ništavilu.

Valjda./Rastuži se, tekst govori nabubano, kao da citira samoga sebe po tisućiti put/Osjećam da bih jedino u miru, tišini i ništavilu smrti pronašao ono zrno snage, dovoljno veliko da ispuni cijelo moje tijelo, te iz praha sabere i sastavi bijedu onoga što se nekad u pjesmi, uz upotrebu hiperbole, moglo nazvati čovjekom./stanka/Lijepo.

Sjećali su se jer su sjećanju bili skloni, padali kad su padu bili skloni, i sve tako do iskona, do sebe, do duha i duše kao jedinog ljudskog cilja u ništavilu gdje se događa neka stvar, neki život, neko postojanje, trajanje i, dakako, nestajanje fizičko, ali ne i duhovno.

Današnji sekularizirani čovjek isključuje transcendentno i božansko iz svog života izdižući sebe kao najvišu normu, te čak izgleda zadovoljan svojim antropološkim pristupom, gotovo da je zadovoljan što Bog ne postoji i što i sam na koncu nestaje u ništavilu.

U tom sveopćem ništavilu, javno pastoralne, a iznutra najmračnije Hrvatske, jedinu svijetlu točku predstavljao je Feral Tribune, zahvaljujući kojem smo svi skupa vidili da nismo sami i da taj naš jedinstveni kulturni prostor i dalje postoji.

Autor prihvaća križ kao odgovor ništavilu vremena.