Nižestupanjski sudovi temelje odluku na stajalištu da I. tuženik za predmetnu štetu odgovara kao vlasnik vozila (imatelj opasne stvari), pri tome ocjenjujući da nije osnovan prigovor podijeljene odgovornosti za predmetnu štetu, jer nije utvrđeno postojanje neke radnje ili propusta djelatnika tužitelja koji bi bili u uzročnoj vezi s nastankom štetnog događaja.

Odgovornost osiguratelja je ograničena do osigurane svote ugovorom o osiguranju sklopljenim na temelju propisa o obveznom osiguranju, dok u smislu navedenih zakonskih odredaba I. tuženik odgovara za cjelokupnu štetu (potpuna naknada čl. 190. ZOO), pa su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo iz tih zakonskih odredaba nalažući I. tuženiku isplatu razlike od isplaćenog iznosa naknade štete po osiguratelju (1,200.000,00 kn) do potpune naknade.

Nižestupanjski sudovi su na temelju navedenih utvrđenja, a suprotno revizijskim navodima, osnovano zaključili da tužitelj nije ničim doprinio nastanku štetnog događaja, pa da stoga postoji odgovornost tuženika za štetni događaj.

U odnosu na revizijske prigovore da se ozljeđivanje i pad tužitelja može pripisati njegovoj nedovoljnoj pažnji, treba reći da su nižestupanjski sudovi pravilnom ocjenom svih provedenih dokaza i na temelju rezultata cjelokupnog postupka otklonili takav zaključak, te utvrdili da doprinosa tužitelja za štetni događaj nema (čl. 177. st. 3. ZOO).

Nižestupanjski sudovi, iako je u postupku (čl. 189. st. 3. ZOO) utvrđeno da je tužitelj (u vrijeme štetnog događaja ribar obrtnik) odjavio ribarski obrt, ne utvrđuju kada je to tužitelj učinio, a ta činjenica bi bila od značaja u smislu naprijed navedenog u odnosu na opseg naknade izmakle koristi. " VSRH, Rev-1239/2006 - 2 od 29 kolovoza 2007. godine.

Nižestupanjski sudovi polazeći od utvrđenja: - da je sad pok.

Tužena tijekom postupka nije dokazala postojanje razloga za njezinu ekskulpaciju u smislu odredbe čl. 177. ZOO, a kako to pravilno nižestupanjski sudovi zaključuju.

Prema nalaženju ovoga suda, imajući na umu opseg trajnog smanjenja životne aktivnosti tužitelja (40 %) i posljedice u kojima se ono ispoljava, te starosnu dob tužitelja u trenutku nezgode (45. g.), nižestupanjski sudovi su uz pravilnu primjenu čl. 200. ZOO opravdano dosudili tužitelju novčanu naknadu za ovaj oblik štete u iznosu od 65.000,00 kn.

Nakon provedenog postupka nižestupanjski sudovi nalažu tuženiku da tužiteljici na ime izgubljene zarade, umjesto mjesečne rente, isplati iznos od 238.247,00 kn sa zateznom kamatom smatrajući da je ozbiljan razlog za dosuđenje jedne ukupne svote činjenica da tužiteljica ima obitelj, supruga i dvoje male djece i da se vrlo teško nosi sa svakodnevnim kućnim poslovima, a kamoli sa poslovima bilo kakvog radnog mjesta koji zahtjeva NKV spremu.

Nižestupanjski sudovi s pravom otklanjaju kao neosnovan tuženikov prigovor da činjenica što je kod tužiteljice dijelom došlo do smanjenja životne aktivnosti (15 %) zbog pogrešnog liječenja otklanja njegovu obvezu da tužiteljici naknadi svu štetu koju trpi zbog izgubljene zarade.

Prema tome, nižestupanjski sudovi su pravilno zaključili da je tuženik preuzeo robu na prijevoz, te zato neosnovano revident ističe da je krađa kamiona s robom razlog u kojem slučaju bi tuženik kao prijevoznik u smislu odredbe čl. 17. st. 2. CMR-a bio oslobođen odgovornosti za štetu koja je nastala tužitelju.

Odlučujući o sporu nižestupanjski sudovi su, u bitnome, utvrdili:

Nižestupanjski sudovi na temelju navedenih utvrđenja zaključili su da je do smrti M.

Pored utvrđenja nižestupanjskih sudova da u postupku tuženik nije uspješno dokazao nijednu od navedenih pretpostavki predviđenih odredbama čl. 177. ZOO-a za njegovo potpuno ili djelomično oslobođenje od odgovornosti za nastali štetni događaj, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kad su tuženika utvrdili odgovornim za utuženu štetu.

Nižestupanjski sudovi su prihvatili osnovanim i prigovor podijeljene odgovornosti kojeg je istakao tuženik.

" Pogrešno, međutim, nižestupanjski sudovi kao dan tužiteljeva saznanja za štetne posljedice (štetu) uzimaju dan njegove punoljetnosti i od tada računaju početak tijeka zastare.

U revizijskoj fazi postupka je sporno da li postoji pretpostavka za oslobođenje odgovornosti tuženika za naknadu štete. - da je u dnevniku od 18. ožujka 1998. objavljen gore spomenuti članak te da je tuženik nakladnik dnevnika, - da spomenuti članak predstavlja izvještaj sa sudske rasprave, - da tekst spornog članka predstavlja točno i potpuno izvješće s rasprave Na tako utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev.

G. koja je poginula u teškoj prometnoj nesreći koja se dogodila 3. ožujka 2000. Nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili odredbu čl. 193. ZOO kod dosude naknade troška za žalobnu odjeću, jer su imali u vidu godišnje doba kada se nesreća dogodila, a revizijski navodi da su ti tužitelji sigurno imali crninu i od ranije su tek puko nagađanje i ne dovode u sumnju pravilnost drugostupanjske presude u tom dijelu.

Iznos koji su nižestupanjski sudovi dosudili 1. tužitelju ne predstavlja prosječan iznos oblaganja grobnice i izgradnje nadgrobnog spomenika, kako to tvrdi revident, jer je svjedok I.

Zbog pogrešnog pravnog stava nižestupanjski sudovi nisu utvrdili koja je cijena uobičajenih troškova izgradnje nadgrobnog spomenika i oblaganja grobnice kakvu podižu građani prosječnih prilika, a niti su utvrdili da li je 1. tužitelj imao trošak kupnje grobnice, pa je u tom dijelu činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno i nema uvjeta za preinačenje nižestupanjskih presuda u tom dijelu.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je: - da je konačnim i pravomoćnim rješenjem u upravnom postupku od 9. srpnja 2001. tužitelju obustavljena isplata mirovine s danom 31. svibnja 1992., - da je tužitelju isplata mirovine uspostavljena sa 1. svibnja 1997., - da je nadležno tijelo rješenjem koje je postalo konačno i pravomoćno 14. kolovoza 2001. odbilo tužiteljev zahtjev za isplatu mirovine za razdoblje od 1. lipnja 1992. do 30. travnja 1997. Ocijenivši neosnovanim tužbeni zahtjev za isplatu mirovine za razdoblje od 1. lipnja 1992. do 30. travnja 1997., te osnovanim tuženikov prigovor zastare potraživanja u odnosu na zahtjev za isplatu mirovine za razdoblje od 1. rujna 1991. do 1. lipnja 1992. nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev u cijelosti, a time je materijalno pravo pravilno primijenjeno.

Uzevši u obzir odredbu čl. 941. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (" Narodne novine ", br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96 i 112/99) prema kojoj - u slučaju osiguranja od odgovornosti, oštećena osoba može zahtijevati neposredno od osiguratelja naknadu štete koju je pretrpjela događajem za koji odgovara osiguranik, ali najviše do iznosa osiguravateljeve obveze - te nemogućnost revalorizacije svote osiguranja u ovom slučaju, nižestupanjski sudovi odbili su tužbeni zahtjev preko iznosa od 1.000,00 kn sa zateznim kamatama.

Budući da se ranija odluka kojom je tužitelju priznato pravo na rentu, a i kasnija odluka o povećanju dosuđene rente, temelji na činjenici pretpostavljene zarade koju bi tužitelj ostvarivao kao obrtnik, a osim toga nižestupanjski sudovi su osnovano zaključili da tužitelj nije dokazao da bi promijenio takav način poslovanja, o zahtjevu za povećanje rente odlučeno je pravilnom primjenom odredbi čl. 196. ZOO, pa nije ostvaren istaknuti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. "

Nakon provedenog postupka nižestupanjski sudovi polaze od utvrđenja: - da se prometna nesreća od rujna 1989. godine na cesti L. J. u selu B. dogodila na način da je osiguranik tuženika S.

S. zbog štetnog događaja od svibnja 1988. Odbijajući tužbeni zahtjev kao neosnovan nižestupanjski sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo i to odredbu čl. 177. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (" Narodne novine ", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 dalje: ZOO).

U konkretnom slučaju, obzirom na datum nastanka štetnog događaja: 05. ožujka 1998. godine, na ovaj spor se primjenjuju odredbe Zakona o obligacijskim razmjeri (" Uradni list SFRJ ", broj: 29/78, 39/85, 27/89 i 57/89 dalje: ZOR), a ne odredbe Obligacijskog zakonika (" Uredni list RS ", broj: 83/01) kako to pogrešno drže nižestupanjski sudovi, pošto je isti stupio na snagu 01. siječnja 2002. godine, dakle nakon nastanka štetnog događaja.

Obzirom na ozbiljnost, tj. težinu objavljene neistinite informacije, samo objava isprike ne može se smatrati odgovarajućom naknadom štete, a kako to tuženik smatra, već je naprotiv bilo primjereno dosuditi novčanu naknadu i baš u iznosu, a kako su to učinili nižestupanjski sudovi, a čime je ostvarena naknada tužitelja u smislu odredbe čl. 22. ZM.

Nižestupanjski sudovi temelje odluku na stajalištu da postoji odgovornost tuženice Republike Hrvatske za predmetnu štetu pozivom na odredbe čl. 69. Ustava Republike Hrvatske i čl. 154. Zakona o obveznim odnosima (" Narodne novine ", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 dalje: ZOO).

S obzirom na ovako utvrđeno činjenično stanje, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kad su odbili tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan, pravilno zaključivši da je temeljem odredbe čl. 380. st. 1. i 2. ZOO-a zastarjelo potraživanje tužiteljice.

" Na temelju utvrđenja nižestupanjski sudovi odbili su tužbeni zahtjev zaključivši da u smislu čl. 67. st. 1. Zakona o sudovima (dalje: ZS) nema odgovornosti države za štetu jer u opisanom postupanju Trgovačkog suda u Z. nema nikakve nezakonitosti, odnosno nesavjesnosti.