u jednoj istinitoj priči... rat, domovinski... granate ruše kuće, snove ruše... ruše ljudske sudbine... življenje grubo zaustavljeno u trenutku, svedeno u borbu za goli život... nedužan narod iz toplih domova protjeran u podrume i skloništa, nijemi pogledi puni nevjerice, straha, boli..... prijateljica, otvara vrata svog doma ženi, koju zove prijateljicom.. daje joj smještaj, hranu, ljubav, a ovoj nije dovoljno sve to i poseže za njenim mužem... i otima ga bez srca i srama... tužno, zar ne? krešo puno rječitije, puno zanimljivije piše o ovoj temi, suhoparne i beživotne savjete svojim čarobnim perom, pretvara u mala literarna savršenstva i pritom animira i educira:) inače, dobro sam, krešo i tu sam neprekidno, samo što nekad i komentiram, a češće samo čitam, (ono što drugi pišu) s ljutnjom ili s odobravanjem, a tvoje komentare s velikim zadovoljstvom:)))