fairy, na kraju krajeva, meni ne moraš govorit o ratu, jer ja sam znal jednu fantastičnu koju su granate odnijele... i to je dovoljno za ovaj život, pa sad rane vidam sa čudesno temperamentnim mađaricama ili ubuduće amerikankama, iz najviše obrazovne i seksačke klase, jer to su doista žene, ne mogu pravilno posjedovati ništa žensko hrvatsko, to je valjda nekakav emotivno-kompulzivni ptsp.... a ovo kaj veliš da je pala u zagrljaj njenom mužu u to vrijeme, a joj... pa jasno da je bila pala, sirota, pod onakvim jadom i stresom je žena na sve spremna samo da uopće shvati da je ima, da je živa i da nije sve nekakav ružan warfare-warpath san i koljačka fantazmagorija, u kojoj su se naravno civili našli ne svojom krivnjom, i to se mora oprostiti. ponekad te užas i strah autohipnotiziraju, kao nakon hiroshimske eksplozije ili bombardiranja londona ili dresdena, kada žena izađe na mjesto kuće gdje su donedavno bila vrata, sa mrtvom obitelji pokraj sebe, i pita - kada će novine ili je li mljekar ostavio flašicu, trebam za čaj. nemoj biti uboga na taj način, budi sjajna, čvrsta i najveća