Ako početak opruge njišemo u podužnom (longitudinalnom) smjeru moguće je dobiti posebnu vrstu putujućih valova.

Njišemo se poslije kroz oblake dima prošarane smijehom što nestaje u mraku ugla u kojem sjedi čovjek kojem zgužvanu cigaretu smještenu među plastično ukočenim prstima ruke posuđene s neke dugovječne manekene (možda iz izloga obližnje Name?), pali vražica s plamteće crvenim rogovima.

Njišemo se, prastarim ritmom, njišemo se...

Neki dan sam čitala pismo, pa mogla bih ga nazvati i ljubavnim, u kojem jedno posebno biće opisuje naš prvi, budući, zajednički ples naravno da je to sentiš Negdje na pola puta od Zadra do Zagreba, u jezeru, koje je samo naše, u kojem se njišemo na vodi, a voda raste, slana od suza slučajnog promatrača koji ne može sakriti ljubomoru na tako divan ples sve dok voda ne pređe, usta, nos, oči.. i ostane samo voda

Doživljavamo ih na Skybridge-u koji ih spaja na visini 170 m, iz žablje perspektive, u promjenjivom odrazu, u golemom šoping centru, iz susjednog Menara KL televizijskog tornja (s 276 od 421 metara), te na kraju u interaktivnoj viziji gdje se njišemo s njima, hvatamo munje i gradimo virtualne kule do neba.

mislima dodiruješ dušu moju kliziš tišinom mene dodiruješ smiraj vjetra u mom glasu treperi duša u svakom dodiru grane o granu zaboli... zagrebe.. lomi trenutak je to... kada jesen u zimu prelazi kada stabla bez lišća ostaju kad gole duše za dodirom vape trenutak je to... kad ptice na jug kreću cijelo jato a u proljeće još ih je i više razmjenjuju nježnosti u zraku ptice smo dvije.. ja tvoja ti moja zaljubljeni.. puni strasti osjećamo duše jer samo zaljubljeni to mogu predajem se nježnosti moja predajem bez straha pružam ti dušu.. darujem srce spajamo tijela njišemo se kao klasje zrelo vjetar se igra... savija pretače strast u slast zaigrano... razigrano zaljubljeno... sretno trenutak je to... za vječnost

Ili: Ljeti se njišemo i ljuljamo u parku/A što je ono?/NETKO/kada je napao maloljetnu djevojčicu bio je odjeven u crnu jaknu i izlizane traperice.

Shvativši da jedini za stolom sjedim, dižem se i ja, pokušavam se pridružiti svojoj ekipi, pa se svi zagrljeni njišemo u ritmu glazbe i urlamo.

Zaplešite sa mnom, lagano... lijeva, desna, lijeva, desna... sad bokovi, lagano njišemo, lalala.

Potom, polako opustiti bedro i pokretom kao da njišemo potkoljenicu izbaciti bolesnu nogu prema naprijed te postupno prenijeti težinu na bolesnu nogu.

Čak i odrasla osoba brzim korakom ima problema prijeći sve za vrijeme trajanja zelenog za pješake, a ako, ne daj Bože, ostanemo na malom otočiću među trakama, njišemo se kao vlati na vjetru među jurećim automobilima i kamionima.

Ne njišu se palme, dragi moji, njišemo se mi, naginjemo se kako vjetar puše i ništa nam ne smeta.

Mi se njišemo u ritmu glazbe koju samo mi čujemo.

Njišemo se omamljeni zadovoljstvom i prepuštamo dobrim vibracijama.

Zar smo toliko svi skupa isprazni kad se kao marionete na nevidljivim koncima, njišemo u ritmu, vidi ovo, vidi ono, čuo ovo, čuo ono, pa u krug.

Njišemo se, u zagrljau, kao na blagim valovima što jutarnji ih povjetarac donosi sa pučine.

Dobro si ovo skužio tj. da i sam Lacan je u mogučnosti pasti u tu ulogu Gospodara, pa na kraju krajeva sam ipiše o tome odnosno kako smo apsolutno svi u mogučnosti pasti u tu ulogu Gospodara, kako smo stalno u tom protoru između te se njišemo između pozicije da imamo i da jesmo falos..